Zatekli smo ga nešto prije podne kako u moru, točno isprid kuće, pere siglje u koje je to jutro brao smokve. Odbio mi je ruku koju sam mu pružio da iz kaića iziđe vanka, na mul, s dva velika crna sića u ruci.
– Ne triba, još ja mogu sam! – kazao mi je odrješito barba Jerko Bumbak iz Jadrtovca.
– Biće moja godina! – odma je upao u spiku moj kolega, fotoreporter Ante
– Ja ću vam sad 21. 9. napuniti 80 i kreniti u 81.! – pohvalio mu se Ante.
– A ja imam punih 85. i 25. 10. ću krenuti u 86.! – odgovorio mu je kao iz topa naš domaćin.
A Anti je odmah sinulo, pa mi je rekao da zapišem, jer da će on zaboravit:
– I onda ima ovih šta ne viruju Plenkoviću i ministru Mariću šta govori o ogromnom privrednom rastu u Hrvatskoj. Kako neće kad vidiš da ode ljudi rade i u devetom desetljeću života. Ljudi, koja je to jaka privreda i poljoprivreda, koja se oslanja na nas dva! Nema toga šta mi ne možemo dignit! – raspriča se Ante.
Skoro da nam je Jerko uteka.
Čudesna voćka
A on nema vrimena za ćakule. Pun je posla, ka i većina vridnih i radišnih ljudi iz Jadrtovca, Grebaštice, Boraje, Vrsnog, Primoštena, Rogoznice... Ma zapravo cilog istočnog dijela sadašnje županije i bivše općine Šibenik, koja je u ovo vrime brala i sušila smokve. Smokve, koje su othranile i školovale generacije, plaćale đačke i studentske domove i podstanarske sobice po Splitu i Zagrebu. Čudesna je to voćka, koja je, ka i ovdašnje žene, rađala svake godine, i pretvarala dicu siromaha i težaka u doktore, inženjere, suce i odvjetnike, a da nikad nije dočekala da joj neko reče – hvala. Pa čak ni da je spomene u deminutivu, da joj tepa – "smokvice moja"
Ma kakvi, za većinu je ostala "smokvetina" jer bi ih sitila na glad i neimaštinu, mižeriju. Govorio je o tome i brat Arsena Dedića, Milutin, kako ga je pokojna mater Jelka – ustvari, pokojni su sad oboje – nutkala da ide suve smokve, kojih je njemu, kao i svim njegovim suvremenicima, bilo preko glave: "Ij, ij, tri su ti smokve kao jedna šnicla!"
Danas više nitko nije željan šnicela, a cijena kila suhih smokava skoro da se izjednačila s njima. Veli nam šjor Jerko da se na više otkupljuju po 30 kuna, a na malo, na banku, budu i duplo, pa čak i više. Zelene, odnosno friške, otkupljuju se po deset kuna kilo. A triba tri kila friških za jedan kil suvih!
– Nisu naši stari, Jadrtovčani, bili neki veliki meštri za sušit smokve. Tu su neprikosnoveni bili Grebčani (tako on zove Grebaštičane, nap. a.) i kako san ja bija inkasator za televiziju, ja san gleda kako oni to rade. Bilo je to krajem 60-ih, kupio sam tih godina motorić, Tomos 12, i onda s njim lagano, i naplaćivao TV pretplatu, i usput učio kako se suše smokve, sve tajne.
A tajni nema – smokve se, kad se uberu, prostru na gražiolu, ne smu biti jedna na drugoj, nego jedna pored druge. Smokve se mogu i sumporati, to je kad imaju onu lipu bilu boju, poslin ona isto malo poškuri. Te se gražiole naslagaju jedna na drugu, pokriju, pa se ispod njih upali malo sumpora, jedno dvi-tri ure se drži. Onda se to otkrije i drži na suncu. Suše se od pet do sedan dana, zavisno od veličini, i svaki ih se dan mora privrćati. Ne more se ova mala osušit jednako kao i ova velika. Velikoj triba koji dan više! – govori nam barba Jerko.
Ima posla oko smokava
Smokve su uglavnom laštrice, a ime i nešto skradinki.
– Zašto se zovu laštrice? – pitamo ga, a on nudi mogući odgovor:
– A može bit zato šta se lipo sjaje, odnosno laštre, kad su zrile! Laštrica je dobra, krupna smokva, još ako joj padne kiše. Ove godine je nije bilo, pa zato ima svakakvih smokava, i krupnih, ali i puno sitnih! – kaže nam Jerko, koji ima 30-40 stabala smokava i uglavnom on radi oko njih. Je, pomogne i sin, kad može, kad mu posao dozvoli, a još ima i jednu kćer koja je u Zagrebu. U svakom slučaju, vara se onaj koji misli da oko smokava nema posla – ništa neće rasti samo od sebe.
Treba ih čistiti, ka i masline, pliti, rizati suho, pognjojiti ih. A nekima je teško doći ih i pobrati! Pa se suše i na stablu, venu u drači, ako ne posluže za hranu pticama i pčelama.
A smokva je inače dobra za sve. Eto, od nje se čak i dobar čaj može napraviti. Evo barba Jerkovog recepta – uzme se pet, šest pa do deset suhih smokava i stavi se na litru vruće vode, ostavi se da malo odstoji i – gotovo. Ne treba ni cukar, ništa. Slatko je samo po sebi. A može se i dobra rakija od njih ispeći, smokvarica, od samih suhih smokava, ili ih se malo dodati u drop, da pojačaju lozu, odnosno droparicu, i dadu joj malo mirisa.
– Nakon smokve je najbolje popit rakijicu. Jer ako se napiješ vode, odmah možeš tražit zahod! To je stari lijek protiv zatvora! – veli nam Jerko.
A Ante dodaje:
– Čuješ, Zdravko, moga bi još nešto zapisat da san ja reka. Čovik omekša s godinama. A jedino što mu ostane tvrdo je – stolica! Uvik naopako!