Divlji kesten je biljka koja potječe s područja sjevernog Irana, Kavkaza i Himalaje, odakle je prenesen u Europu gdje je iznimno brzo postao popularan, te se uglavnom koristio u ukrasne svrhe. I danas je divlji kesten prisutan u parkovima, dvorištima i drvoredima i to uglavnom vrste s bijelim, a nešto rjeđe one s ružičastim cvjetovima.
Za krvne žile
U ljekovite svrhe divlji kesten se počeo koristiti relativno kasno, sredinom 19. stoljeća, kada se njegova kora počela koristiti u liječenju vrućice, malarije, kod proljeva i kožnih bolesti kao zamjena za kininovu koru. Za to je zaslužan jedan francuski liječnik koji je opisao pozitivne učinke tinkture plodova divljeg kestena u liječenju hemoroida, a poslije se dokazalo djelovanje tih pripravaka na sve krvne žile, a posebno vene.
Postoje podaci kako su sjevernoamerički Indijanci iz plodova divljeg kestena dobivali škrob, nakon što su narezane i pržene plodove namakali u vodi kako bi uklonili saponine. Listovi su se koristili kod ublažavanja kašlja, kod artritisa i reume, dok se od cvjetova pripravljao čaj.
Plodovi divljeg kestena u prošlosti su se koristili i kao amajlije, u džepovima ili oko vrata kao ogrlica jer se vjerovalo kako nošenje neparnog broja plodova ili broja djeljivog s tri može spriječiti i izliječiti različite bolesti.
Danas se divlji kesten uglavnom koristi u vidu komercijalno dostupnih gotovih pripravaka koji su standardizirani na mješavinu biološki aktivnih tvari kojima ova biljka obiluje – escina.
Konjski kesten
Važno je istaknuti, bez obzira na sličnost plodova i same biljke – divlji kesten nije u srodstvu s pitomim kestenom koji je pripadnik porodice bukovki. Plodovi pitomog kestena koriste se u prehrani, dok su oni divljeg često dio stočne hrane, osobito one za konje, pa se stoga i naziva konjskim kestenom.
Upotreba divljeg kestena u tradicionalnoj pučkoj medicini uglavnom je vezana uz liječenje vena i reume. Za ljekovite pripravke sakupljaju se zrele sjemenke, odnosno plodovi koji se odmah prerađuju.
Što se tiče cvijeta divljeg kestena, on se bere na početku cvatnje te se obično suši i čuva u zatvorenim posudama do korištenja. Ostali dijelovi biljke, kao što su listovi, pupovi, kora mladih grana i drvo, također se koriste u ljekovite svrhe, ali rjeđe.
Kemijski sastav i djelovanje
Sjemenke divljeg kestena sadrže smjesu spojeva koji spadaju u triterpenske saponine poznatije pod nazivom escin (3-6 posto), dok se oni sadržani u smeđoj ovojnici nazivaju hipokastanozidi. Escini su sastojci koji učvršćuje zidove kapilara i vena, a imaju dokazano i diuretično, antieksudativno, antiedemično i antiupalno djelovanje te pozitivan učinak na smanjenje otjecanja limfe.
Komercijalni pripravci divljeg kestena sadrže escin u standardiziranoj količini od 100 mg. U lišću, cvjetovima i kori divljeg kestena ovi spojevi su prisutni, ali u znatno nižim koncentracijama. Ovi dijelovi biljke ipak obiluju flavonoidnim glikozidima od kojih dominiraju kvercetin, izokvercetin i kemferol. Kumarinski glikozidi kao eskulin, skopolin i fraksin se nalaze u listovima i kori (9 posto), a sam plod ih ne sadrži.
U pupovima se nalazi eskulin, escin, tanini, kvercitin i saponini. U listovima, kori i sjemenkama nalaze se katehinski tanini, proantocijanidini i steroli. Sjemenke također obiluju šećerom i škrobom (35 posto), a sadrže i male količine ulja (4-6 posto) koje se uobičajeno koristi u izradi sapuna. Od vitamina u kestenu su pronađeni vitamin B1, C i K, te mala količina minerala.
Escin je saponinski kompleks koji nema hemolitičko djelovanje za razliku od drugih saponina, te se stoga može koristiti peroralno i intravenozno. Smatra se da ovi spojevi jačaju stijenke kapilara i na taj način smanjuju njihova oštećenja te štite od edema. Imaju i diuretičko djelovanje te protuupalno, a smanjuju i otjecanje limfe.
Aktivne komponente iz divljeg kestena smanjuju filtraciju bjelančevina, elektrolita i vode u izvanžilne prostore. Antiedemično djelovanje ovih spojeva se temelji na sporom razlaganju kortikoidnih hormona te je stoga vrlo važan pravilan rad nadbubrežne žlijezde.
Različitim kliničkim ispitivanjima dokazan je pozitivan učinak pripravaka divljeg kestena u liječenju kronične insuficijencije vena koja se očituje simptomima kao što su otežale i napete noge, svrbež kože na mjestima proširenih vena, bolna mjesta praćena upalnim procesima. Escin inhibira nastanak i djelovanje enzima koji djeluju na unutarnje žile kapilara i razlažu ih.
Dokazano je da kora divljeg kestena smanjuje izlučivanje žlijezda probavnog sustava pa se njezini pripravci koriste kod proljeva, krvarenja iz želuca i crijeva, dizenterije i sličnih bolesti. U tu svrhu često se koriste i pripravci od cvjetova, ali i za jačanje organizma te kod promjena na koži.
Čaj od lista divljeg kestena konzumira se za ublažavanje bolnih mjesečnica (menstrualne), kod groznica, ekcema, prijeloma i uganuća, pa čak i za ublažavanje jakog kašlja. U narodnoj medicini je poznato korištenje čaja od lista kestena kod liječenja hripavca, bronhitisa, astme i sličnih tegoba s dišnim organima. Kora drveta i drvo divljeg kestena bogati su taninima (preko 10 posto) pa se učestalo koriste kao adstringensi.
Uz pripravke divljeg kestena koji su namijenjeni peroralnoj uporabi, česti su i pripravci (kreme, losioni, tonik) za lokalnu uporabu koji jačaju tonus vena. Oni su namijenjeni prvenstveno osobama koje pate od proširenih vena, osobama koje dugo stoje na nogama te trudnicama s bolnim nogama i grčevima u listovima. Osim toga, ovi pripravci se preporučuju za liječenje oteklina kod sportskih ozljeda te za uklanjanje modrica.
Od pupoljaka se pripravljaju poznate Bachove cvjetne kapi (Bach flower) koje se koriste za poboljšanje funkcija mozga.
Kad se ne preporuča
Pripravci divljeg kestena mogu imati i neželjena djelovanja te stoga kod njihove upotrebe treba biti oprezan. Kod oralnog uzimanja može doći do slabosti, želučanih tegoba ili svrbeža. Iako studije o učinku kestena u trudnoći kod značajnih problema s venama i edemima nisu dokazale negativne učinke i nuspojave, uporaba u tim stanjima uglavnom se ne preporuča.
Također, pripravci divljeg kestena se ne bi smjeli nanositi na oštećenu kožu jer mogu imati iritirajuće djelovanje.
Konzumacija divljeg kestena zbog inhibitornog djelovanja njegovih sastojaka na lipooksigenazu u trombocitima ima utjecaj na poremećaj zgrušavanja krvi i sposobnost agregacije trombocita. Stoga se ovi pripravci ne smiju koristiti u kombinaciji s lijekovima koji sadrže acetil-salicilnu kiselinu (Aspirin) kao ni s antikoagulansima.
Iako je uporaba ove biljke od davnina poznata u tradicionalnoj medicini, pripravci divljeg kestena za oralnu primjenu ne nalaze se na listi dopuštenih biljnih vrsta u dodacima prehrani.
Divlji kesten sadrži treslovine zbog kojih ne smije doći u dodir sa željezom i limom, pa se uglavnom priprema u emajliranim, porculanskim ili staklenim posudama, a čuva u tamnim staklenim bocama sa staklenim čepom zbog osjetljivosti na zrak i svjetlo. Dugim stajanjem preparati divljeg kestena gube ljekovitost, pa ih svake godine treba pripremati svježe.
Sva njegova imena
Latinski: Aesicus hippocastanum
Latinski naziv roda Aesicus potječe od grčke riječi esca što u prijevodu znači jelo, hrana. Drugo ime biljke, hippocastanum, korijen u riječi hippo što znači konj. U prijevodu latinski naziv divljeg kestena je konjska hrana, što ne čudi s obzirom na to da su njegovi plodovi korišteni kao hrana za različite divlje i domaće životinje.
Turci su zbog ljekovitih svojstava plodovima divljeg kestena hranili konje. Sličnosti s ovim nazivom postoje i danas u različitim jezicima, kao na primjer u engleskom jeziku gdje je naziv za ovu biljku horse-chestnut ili u doslovnom prijevodu konjski kesten.
Osobna karta
Divlji kesten je listopadna biljka koja pripada istoimenom rodu divljih kestena (Aesculus) te je pripadnica ljekovitoga grmlja i drveća iz porodice sapindovki. Stabla divljeg kestena su poznata po svojoj dugovječnosti i mogu doseći starost i preko 500 godina.
U ovu porodicu se ubraja preko 20 različitih vrsta, od kojih je najpoznatiji obični divlji kesten (Aesculus hippocastanum L.). Na području Euroazije je prisutno trinaest vrsta, a od njih su tri učestale u Hrvatskoj i to: obični, žuti (Aesculus flava) i crveni divlji kesten (Aesculus pavia).
Stablo divljeg kestena može narasti i do 35 metara visine, a promjer stabla može biti i dva metra. Krošnja drveta je gusta i razgranata, kao i korijen koji ne prodire duboko u zemlju već je više površinski smješten.
Deblo je prekriveno smeđom korom koja je obično debljine oko jednog centimetra. Kora je uglavnom glatka, a nakon nekog vremena popuca te se ljušti. Listovi divljeg kestena su veliki, prstenasti i sastoje se većinom od 7 listića klinastog oblika koji su zajedno sastavljeni.
Listići su pri osnovi suženi, a na vrhu širi; najširi i najveći je srednji listić, dok su oni krajnji najsitniji. Listovi su nasuprotni i nalaze se na dugim peteljkama (15 do 20 centimetara). Cvatovi su mu grozdasti i piramidalnog oblika. Dugi su obično 20 do 30 centimetara i postavljeni su u uspravnom položaju.
Cvjetovi su bijeli ili ružičasti, a na njima su često vidljive žute ili crvene mrlje. Cvjetaju u travnju i svibnju nakon listanja. Tobolac ploda je zelen, mesnat i bodljikav i ima ulogu zaštite ploda (1 do 3 unutar svakog tobolca). Promjer mu je obično oko 6 centimetara.
Plod je tamnosmeđe boje, sjajan, kožast i glatke površine, a na vrhu ima svijetlu točku. Divlji kesten cvjeta u svibnju, a plodovi sazrijevaju tijekom jesenskih mjeseci. Kora drveta je gorka okusa i sušenjem otpušta miris nalik amonijaku. Svi dijelovi divljeg kestena su neotrovni.
Divlji kesten se razmnožava sjemenom koje klija nakon 3 do 4 tjedna od sadnje. Biljci odgovaraju vlažna i humusna tla, a dobro podnosi hladnoću, sjenu i sušu.