StoryEditorOCM

iz povijesti dalmacijeTurci sjekirama sasjekli vinograde i maslinike, mletački inspektor zabilježio pomor, Fortis o tri marčane bure...

Piše Želimir Bašić
30. travnja 2022. - 09:19

Jadranska obala u prošlosti privlačila je kao magnet putnike i namjernike, ali i osvajače i osloboditelje, bogate i siromašne, pustolove i putopisce. Oni su se često kroz minula stoljeća divili prirodnim ljepotama, ali i pisali o stanju u poljoprivredi, pa i o maslinama te zapisivali događaje vezane uz njih.

Jedan od prvih zapisa o maslinicima na jadranskoj obali datira još iz 1553. godine, a ostavio ga je inspektor Mletačke Republike Zana Batista Giustinian, koji je putovao po Dalmaciji i podnosio izvještaje mletačkom Senatu. On je zatekao pravi pomor maslina koje su se bile osušile (oko 1551., najvjerojatnije od suše, mraza ili leda).

Do tada su se u Dalmaciji pravile velike količina ulja, zapisao je Giustinian, ali su stanovnici ostali bez ovog značajnog izvora prihoda koji im je donosio oko 25.000 dukata godišnje. Zbog toga, umjesto da ulje prodaju i izvoze, morali su ga uvoziti za domaće potrebe iz Puglie.

Brački plemići su se, međutim, brzo prilagodili situaciji, pa su svojim brodovima išli po ulje u Italiju i s njim trgovali i dobro zarađivali. Bilo je to kroz minula stoljeća najveće uništenje maslina zbog prirodne nepogode u Dalmaciji.

Kad je Giustinian posjetio jadransku obalu, maslinovih stabala više nije bilo, osobito na područjima oko Zadra, Šibenika, Trogira i Splita te u Istri i na Hvaru i Braču, iako se, kako je on zabilježio, “ponovno pokušava sa sadnjom”.

Giustinian je prigodom svoga posjeta Crnoj Gori 1553. godine zatekao u Baru, uz dobru proizvodnju vina (“koja su bila savršena”), i značajnu proizvodnju ulja, i to od oko 400 bačava na godinu. Dio maslinova ulja ostajao je gradu, a ostatak se otpremao za Srbiju, Dubrovnik i Herceg Novi.

Međutim, imali su Barani velikih problema oko očuvanja svojih maslinika. Naime, bili su tada u stalnom sukobu s Mrkojevićima, siromašnim pastirima, “hereticima srpske vjeroispovijesti”, koji su bili nastanjeni na planini Lisanj i imali su 1000 ljudi pod oružjem. Mrkojevići su u svojoj mržnji prema Baranima stalno sjekli njihove masline. “Tako da su oni mogli prikupiti i veće količine maslina da im nisu (Mrkojevići) posjekli, a i dalje ih sijeku noću”, zapisao je Giustinian.

I glasoviti turski putopisac Evlija Čelebija (Čelebi), koji je svoja putovanja tijekom četrdeset godina u 17. stoljeću opisao u deset svezaka pod naslovom “Sejahatnama” (Putopisi), s oduševljenjem je pisao o dalmatinskim maslinicima navodeći da vinogradima i maslinama u baščama broja nema.

Inače Čelebija je u nekoliko navrata bio u Dalmaciji, najprije s osmanlijskom vojskom kao osvajač, kada je po Dalmaciji sudjelovao u mnogim ratnim pohodima i tada su “muslimanskim sjekirama sasjekli vinograde i maslinike”, ali je bio u Splitu i kao diplomat, izaslanik.

Nedavno je bilo vrijeme pošasti koronavirusa, izolacija i karantena, pa sezanimljivo prisjetiti se Čelebijina posjeta Splitu. Bilo je to nakon što je potpisan mir s Turcima i kada je prijetila opasnost od zaraze s istoka. Naime, bosanski vezir Melek Ahmed paša poslao je Čelebiju da odnese pismo “generalu” u Split. On se s pratnjom uputio iz Klisa, a ususret im je izišlo oko tisuću pješaka.

Međutim, nisu tursku delegaciju odveli u grad, već su ih smjestili u konačište u lazaretu koji se nalazio u “Donjoj varoši”, van gradskih zidina. Lazaret je služio kao karantena za sve one koji su dolazili s istoka, a cilj je bio da se spriječi ulazak u grad zaraženih od raznih bolesti, kojih je onda bilo napretek.

image

Split u srednjem vijeku s lazaretom 'Skela' (na slici desno)

Želimir Bašić

Čelebija i njegova pratnja negodovali su na smještaj za one za koje se sumnjalo da su zaraženi. Međutim, već ujutro dođe po njih jedan plemić da ih vodi u grad generalu koji se ispričao muslimanskim poslanicima riječima:

“Izvinite što vas nismo ukonačili u gradu nego smo vas smjestili u Lazaretu. Nemojte zamjeriti. U nas je propis da sve goste i trgovce smještamo tamo na konaku i tek nakon četrdeset dana dopuštamo da se miješaju s našim narodom. Ovo činimo zato što ima ljudi zaraženih, pa ih iz opreznosti zadržavamo četrdeset dana, a vas smo odmah sutradan pozvali sebi.”

Unatoč početnim negodovanjima zbog smještaja u lazaretu, Čelebija je bio zadivljen Splitom, za kojega je napisao da je to “veličanstveni grad... klima mu je blaga, a žene na glasu, ljepotice”, a posebno je bio oduševljen njegovim maslinicima u okolici.

Tako je zapisao: “Na periferiji grada Splita nalazi se sedam tisuća vinograda. Što ćeš dalje, kad su njihovi maslinici poznati po cijelom svijetu poput perzijskih drvoreda.”

Svoja zapažanja o maslinama u Dalmaciji za vrijeme druge polovine mletačke vladavine zabilježio je i talijanski prirodoslovac, putopisac i redovnik Alberto Fortis, koji je od 1765. do 1791. godine više puta putovao po Dalmaciji.

U svojoj knjizi “Put po Dalmaciji” (Viaggio in Dalmazia, 1774.) prvi je objavio pjesmu o Hasanaginici po narodnoj predaji, ali i opisao situaciju i prilike u poljodjelstvu. On je zabilježio i slučaj kad su sadeći masline težaci prevarili zemljovlasnike u Murteru. Naime, vlasnici zemljišta i kmetovi na otoku Murteru ugovorili su obvezu davati petinu vina od grožđa što ga uberu na zemljištu u zakupu i “ništa više”.

image

Alberto Fortis, talijanski redovnik, znanstvenik, prirodoslovac i putopisac

Želimir Bašić

Međutim, “podmukli” seljaci počeli su manje saditi lozu i radije se baviti maslinama, smatrajući da će tako izbjeći plaćanje zemljišne naknade davanjem u vinu, jer se na zakupljenom zemljištu sve manje uzgajala loza.

Tako, piše Fortis: “Neposlušnost kmetova potpomognuta kobnim prilikama dovodi u smrtnu opasnost vlasnike zemljišta, kada žele uzeti ono malo što im pripada i ostvariti najmanji dio svojih prava.”

Fortis je zapazio i maslinike u Kaštelanskom polju te je zapisao da se “od Trogira do Splita loza i masline tako dobro goje da ovaj kratki pojas uska polja daje 13 000 barila izvrsna ulja i 50 000 barila ponajboljeg vina”.

Također je Fortis zapisao da je, usprkos prečestim zapusima bure, čitavo Makarsko primorje vrlo pogodno za uzgoj maslina, loze i plemenita voća. On je bio iznenađen da je tu pronašao zasađeno pomiješane masline, smokve i bajame usred loze, i to na međusobnoj udaljenosti od svega dvije stope.

Ove iskrice iz naše povijesti pokazuju svu prisutnost masline u životu težaka na jadranskoj obali i burna događanja, kada je težak često s oružjem za pojasom obrađivao masline, “kad je spavao, nije se od handžara i pištolja rastajao”.

Splitski lazaret

Lazaret (nazvan po sv. Lazaru, zaštitniku oboljelih) predstavlja kompleks zgrada koje su u vrijeme kužnih pošasti služile za strogi proces raskuživanja. Lazaret u Splitu nazvan “Skela” u drugoj polovini 16. stoljeća bio je drugi osnovan na Jadranu, nakon najstarijeg dubrovačkog.

U to vrijeme Split je bio glavna mletačka točka za trgovinu s osmanlijskim podanicima, odnosno mjesto razmjene istoka sa zapadom. Zato se u splitskom lazaretu roba obvezno raskuživala, a putnici koji su dolazili s Istoka morali su provesti četrdesetak dana u karanteni kako bi se uočila eventualna oboljelost i tako spriječila zaraza.

Lazaret je odigrao važnu ulogu u sprječavanju širenja “crne smrti” – kuge, koja je prije podizanja prostora za karantenu pokosila mnoge Splićane. Razvojem parobrodarstva karavanski promet drastično je opao, pa je splitski lazaret izgubio na značenju te su ti prostori dobili druge namjene.

Tako ga je koristila vojska, carina, a u jednom dijelu je bilo i kazalište te potom i zatvor, da bi sredinom 20. stoljeća bio srušen.

Prije nekolikom godina, prigodom uređenja Turističke palače, nađeni su ostaci zidova lazareta te su konzervirani kao spomenik jednog tragičnog vremena.

Fortis o buri, lozi i maslini

O utjecaju vremena na lozu i masline u Dalmaciji Fortis je zapisao:

“Postoji (u Primorju) jedan periodičan sjeverni vjetar koji se redovito osjeća oko sedmog, sedamnaestog i dvadesetog sedmog dana ožujka, ali najtrajniji je onaj koji puše oko blagdana Duhova, pa stoga ima ime ‘duhovčica’. Tvrde da bura, ako je blaga u to vrijeme, mora takva biti i u toku cijelog ostatka ljeta. Ako ovaj vjetar puše umjereno, vjeruje se da je koristan, čak potreban poslije cvata loza i maslina, jer obično nosi osušene cvjetove... Kišovito ljeto daje dobar urod ulja, ali malo vina i obrnuto, ali ako je zima bila kišovita, a proljeće i ljeto sušni, oskudica je u svakom prinosu.”

Tko je tko

Zan Batista Giustinian bio je venecijanski senator odabran kao sindic inquisitori, odnosno inspektor, sa zadatkom da nadzire trošenje državnog novca i rad činovnika te drugih dužnosnika u krajevima pod mletačkom upravom. Zajedno s Antoniom Dijediom 1553. krenuo je u istražiteljsko-inspekcijsku službu u Dalmaciju. Presudili su u 650 parnica, a i u nekim drugim slučajevima su donosili i konkretne odluke. Tako je zabilježena njihova naredba o zabrani uvoza stranih vina u Dalmaciju. Nakon povratka sastavili su izvještaj koji je bio pročitan u Mletačkom senatu i Kolegiju, a Giustinian je izradio posebni spis pod nazivom “Itinerario” (Putopis). Izvorni rukopisi su čuvani u arhivima i kasnije su javno objavljeni.

Evlija Čelebi poznati je turski putopisac iz 17. stoljeća, koji potiče iz stare turske obitelji koja se, nakon zauzeća Carigrada od Turaka (1453.), tamo doselila i dobila veliko dobro. Tu je Evlija i rođen 1611. godine. Počeo je putovati već kao dvadesetogodišnji mladić, a u četrdeset godina obišao je cijelo Osmansko Carstvo, ali i područja izvan njega. Sudjelovao je u mnogim ratnim pohodima te bio sudionik mnogih bitaka, a putovao je u razne zemlje i u diplomatskim misijama. Čelebija je svoja putovanja opisao u deset svezaka, međutim, njegovi prvi zapisi su otkriveni tek pokraj 19. stoljeća u Pertev-pašinoj biblioteci. Naknadno se utvrdilo da djelo “Seyahatnama” (Putopisi) ima 10 knjiga, pa se od onda povremeno objavljuju pojedini dijelovi i prevode na razne jezike.

Alberto Fortis, talijanski redovnik, znanstvenik prirodoslovac, prosvjetitelj i putopisac, rođen je 1741. u padovanskoj plemićkoj obitelji, a s nepunih trinaest godina stupio je u sjemenište. Godine 1757. stupa u pustinjački red sv. Augustina. Putovao je po Europi, naročito po jadranskoj obali, o čemu je objavio niz djela. Međutim, bio je prisiljen napustiti svoj duhovni red, pa je dalje zarađivao za život svojim znanstvenim radom, istraživanjem, pisanjem i suradnjom s raznim znanstvenim časopisima. Njegovo glavno djelo “Put po Dalmaciji”, koje je napisano na talijanskom jeziku, prevedeno je i na njemački, francuski, engleski i švedski i odjeknulo je u tadašnjoj Europi kao najveća književna senzacija, posebno poglavlje o Morlacima. Umro je u Bologni 1803. godine.

22. studeni 2024 05:01