Priča o 82-godišnjem Mariju Šimunoviću iz Galižane kraj Vodnjana zapravo je priča o iznimno hrabrom i odlučnom istarskom maslinaru i težaku, zaljubljeniku u ulike i maslinarstvo, koji se potvrdio velikim i pravim vizionarom razvoja uspješnog maslinarstva u Istri i proizvodnje ekstra djevičanskog maslinova ulja vrhunske, svjetske kvalitete.
Naime, Mario Šimunović je prvi u Istri, davne 1994. prepoznao važnost rane berbe maslina radi dobivanja što kvalitetnijeg maslinova ulja.
"Otac" rane berbe maslina u Istri, iako dišperan zbog gubitka voljene supruge Marije prije nešto više od godinu dana, nakon čega živi posve sam u kućici nedaleko galižanskoga groblja, ljubazno je otvorio vrata našoj ekipi. Ubrzo započinje njegova i naša priča.
– Za sve je krivo edukacijsko predavanje za maslinare prije 24 godine, na kojem se govorilo o prednostima rane berbe maslina. Odlučio sam to primijeniti, pa sam te godine "naoružan" entuzijazmom i vjerom u struku krenuo s novim načinom berbe. Prije su se u Istri ulike brale tek za 29. studenoga, i to po snijegu i ledu. Nakon toga su se sušile, kako bi hitile što više ulja To je bila stara tehnologija, koju sam te godine prestao prakticirati i krenuo s novom.
- Morao sam se skrivati od mještana i susjeda kada sam išao sa suprugom u berbu jer su nam se svi smijali, vikali na mene, govorili da smo munjeni, ismijavali nas i smatrali čudacima. Čak i moja pokojna Maria je bila u čudu i govorila mi da tko je vidio brati zelene, nedozrele masline, umjesto crnih, prezrelih.
- No, ja sam bio uporan, nisam se dao odgovoriti, i oboje smo, nakon te prve rane berbe 1. listopada vidjeli sjajne rezultate kvalitetnijeg i zdravijeg ekstra djevičanskog maslinova ulja. Ubrzo nakon toga, malo po malo, sve je više maslinara slijedilo moje iskustvo, tako da mogu reći da danas velika većina, ne samo poznatih i cijenjenih istarskih maslinara, već i vojska anonimnih, kreće s ranom berbom – prisjeća se šjor Mario.
Te eksperimentalne godine, po riječima našeg sugovornika, imao je tri meljave pa je odmah nakon berbe, istog dana, ulike vozio u uljaru na preradu, i tako triput. S uljem dobivenim novom tehnologijom pojavio se na prvim Danima mladog maslinova ulja u Vodnjanu i osvojio zlato. To mu je bio najbolji pokazatelj da rana berba jamči kvalitetno ulje i da nije pogriješio što je poslušati savjet struke.
Nakon toga, na domaćim i međunarodnim natjecanjima osvajao je najbolje ocjene i medalje. Brzo se pročulo za njegovo fantastično i novo ulje, pa su dolazili domaći i strani kupci oduševljeni kakvoćom, mirisom i okusom njegova "tekuća zlata". Da je naš domaćin tada imao vagon ulja sve bi, kako kaže, prodao za tren.
– Nikada se nisam pokajao što sam prvi krenuo s novim načinom branja i prerade maslina jer je dokazano da je ulje kvalitetnije, a i sama berba je puno lakša zbog toplijeg i ugodnijeg vremena. Uvijek smo masline brali ručno, potom ih dobro očistili od lišća i peteljki te ih isti dan vozili u uljaru, godinama u Baredine.
- Čak i kod same berbe imali smo različite poglede moja Maria i ja, ona je po starinski brala ulike ručno, na škalunu i stavljala ih u boršu koja joj je bila obješena oko vrata, a ja sam masline grabljao s grabljicama da padaju na "padobran" od cerade, raširen oko debla masline. No, kada je vidjela da je iza mene 50 kilograma maslina, a kod nje tek 20 kilograma, bacila je boršu i sama krenula s grabljicama – prisjeća se Mario sa suzama u očima i tugom u srcu kada govori o svojoj pokojnoj supruzi, čiji gubitak smatra teškim i nemilosrdnim životnim udarcem.
Vraćamo se na temu našeg razgovora i šjor Šimunović nam priznaje kako nikada nije špricao svoje masline protiv nametnika, jer smatra da ranom berbom izbjegava zadnju generaciju maslinove muhe, koja je najopasnija i najagresivnija.
– Ja joj pobjegnem sa svojim maslinama, pa nek ona jede što god hoće. Moje ulike neće! Što bi mi vrijedilo da otrovima ubijam maslinovu muhu kad tako ubijam i sebe! Oduvijek mi je bila najvažnija kvaliteta ulja, a ne kvantiteta. Nekad je maslinovo ulje bilo žuto ko cekin, i bilo je užeglo. Danas je zeleno, pikantno, gorkasto i po kvaliteti i vrijednostima daleko ispred nekadašnjeg, kakvog su delali naši stari. Sjećam se da su prstima vadili popadale ulike iz zemlje, i sve to prerađivali, a danas nikome ne pada na pamet brati masline sa zemlje. Nekad je bilo tako, nije se znalo za bolje i drugačije – naglašava Mario Šimunović.
Nakon toga, na domaćim i međunarodnim natjecanjima osvajao je najbolje ocjene i medalje. Brzo se pročulo za njegovo fantastično i novo ulje, pa su dolazili domaći i strani kupci oduševljeni kakvoćom, mirisom i okusom njegova "tekuća zlata". Da je naš domaćin tada imao vagon ulja sve bi, kako kaže, prodao za tren.
– Nikada se nisam pokajao što sam prvi krenuo s novim načinom branja i prerade maslina jer je dokazano da je ulje kvalitetnije, a i sama berba je puno lakša zbog toplijeg i ugodnijeg vremena. Uvijek smo masline brali ručno, potom ih dobro očistili od lišća i peteljki te ih isti dan vozili u uljaru, godinama u Baredine.
- Čak i kod same berbe imali smo različite poglede moja Maria i ja, ona je po starinski brala ulike ručno, na škalunu i stavljala ih u boršu koja joj je bila obješena oko vrata, a ja sam masline grabljao s grabljicama da padaju na "padobran" od cerade, raširen oko debla masline. No, kada je vidjela da je iza mene 50 kilograma maslina, a kod nje tek 20 kilograma, bacila je boršu i sama krenula s grabljicama – prisjeća se Mario sa suzama u očima i tugom u srcu kada govori o svojoj pokojnoj supruzi, čiji gubitak smatra teškim i nemilosrdnim životnim udarcem.
Vraćamo se na temu našeg razgovora i šjor Šimunović nam priznaje kako nikada nije špricao svoje masline protiv nametnika, jer smatra da ranom berbom izbjegava zadnju generaciju maslinove muhe, koja je najopasnija i najagresivnija.
– Ja joj pobjegnem sa svojim maslinama, pa nek ona jede što god hoće. Moje ulike neće! Što bi mi vrijedilo da otrovima ubijam maslinovu muhu kad tako ubijam i sebe! Oduvijek mi je bila najvažnija kvaliteta ulja, a ne kvantiteta. Nekad je maslinovo ulje bilo žuto ko cekin, i bilo je užeglo. Danas je zeleno, pikantno, gorkasto i po kvaliteti i vrijednostima daleko ispred nekadašnjeg, kakvog su delali naši stari. Sjećam se da su prstima vadili popadale ulike iz zemlje, i sve to prerađivali, a danas nikome ne pada na pamet brati masline sa zemlje. Nekad je bilo tako, nije se znalo za bolje i drugačije – naglašava Mario Šimunović.
Ponosan je što je bio svojevrsni istarski maslinarski revolucionar, kojeg su svi potom slijedili. Uvijek će pamtiti riječi upućene nepovjerljivim i podozrivim maslinarima: "Kada vidite mene da grem u berbu, krenite i vi. Ako vaše ulje iz prosinačke berbe bude bolje od mojeg, ja ću se vratiti na staro!"
Sretan je i danas što se nije vratio na staro, već su gotovo svi istarski maslinari došli na njegovo i prihvatili novo. Stoga je zasigurno i njegovo "autorsko pravo" na ranu berbu doprinos proglašavanju Istre najboljom svjetskom maslinarskom destinacijom.
Nekada je imao puno više stabala masline, obrađivao je i općinske, no sada, pritisnut bolestima, godinama i tugom, zadržao je oko kuće 50-ak stabala buže, bianchere, carbonazze, leccina i pendolina. Prvi put u berbi mu je pomogao svjetski priznati maslinar iz Vodnjana Sandi Chiavalon, koji je otkupio masline, po pola svakom, i već mu oko 16 sati dovezao mlado vrhunsko ulje.
Barba Mario veli kako je bio zadovoljan randmanom od 12%, a nadasve kvalitetom njegova mix ekstra djevičanskog maslinova ulja. Ostavio je sebi za skromne, vlastite potrebe, a ostalo prodao jer je, kako kaže, bez šoldi, a trebaju mu za doktore i život.
Chiavalon nas uputio
A, za ovog jednog od prvih osnivača vodnjanske Udruge maslinara "Agroturist" saznali smo na prošlim Danima mladog maslinova ulja u Vodnjanu. Kada smo posjetili štand proslavljenog Sandija Chiavalona, upravo je mobitelom razgovarao sa šjor Marijom te nas je uputio na njega, prvog maslinara koji je, uz hrabrost, imao i dugoročnu viziju razvoja suvremenog istarskog maslinarstva, koja se potvrdila uspješnim receptom, ne samo za istarske, već i kvarnerske te dalmatinske maslinare.