Ulje od posljednje berbe divljih lunjskih maslina neće biti senzacija. “Prave berbe uopće nije i bilo. A i ono malo plodova što se ubralo nije za vrhunske rezultate”, kaže za Agroklub s primjetnom tugom u glasu Želimir Badurina, predsjednik Maslinarske zadruga Lun na otoku Pagu.
Podsjetimo, Badurina je proljetos s oduševljenjem prihvatio inicijativu predsjednika Udruge maslinara Zadarske županije dr. Ivice Vlatkovića da se od samoniklih lunjskih maslina proizvede ulje i, zajedno s onima iz Dalmacije pošalje na najveće svjetsko ocjenjivanje kvalitete maslinovih ulja na NYIOOC 2022 u New Yorku, o čemu je pisao Agroklub.
"Jaka žega praktički je spržila cvat, oplodnja je pošla po zlu pa je i dio plodića koji su preživjeli toplinski udar s vremenom počeo poboljevati", opisuje dodajući da se radilo o 'kilavim' plodovima koji su s vremenom pocrnili i otpadali. Kako jedna nevolja ne dolazi sama stare lunjske maslinike su pohodili i štetnici - muha i svrdlaš.
“Nije bilo ploda da je školski zdrav da možeš napraviti jednu jaku partiju i vrhunsko ulje”, navodi.
Nažalost, ove godine iz već spomenutih razloga, ništa od 'akcije New York'. Ali ne samo zbog loše kvalitete ulja. "Pitanje je što bi bilo i da je ulje bog bogova", kaže i okriva ključni problem - neriješeno pitanje vlasništva.
Maslinari jesu vlasnici stabala, ali (pazi sad!) ne i vlasnici zemljišta na kojoj su rodna stabla. Prema tome, netko bi mogao reći da ni ulje nije 100 posto njihovo. Odnosno da je ilegalno, govori Badurina i pokušava pojasniti ovaj lunjski paradoks.
Relikt prošlosti koji datira još iz 19 stoljeća, točnije od 1848. godine kada je ukinuto kmetstvo.
Lun, koji je tada bio pod lokalnom upravom Raba, dobio je područje maslinika. Plodovita stabla upisivana su u zemljišne knjige. Svaka maslina ima(la) je vlasnika, a zemlja i ispaša bile su zajedničke u vlasništvu mjesta Lun kao zemljišne zajednice. Tako je bilo i između dva rata. Ni poslije u Jugoslaviji nije bilo nacionalizacije.
Međutim, osamostaljenjem i uspostavom države Hrvatske 90-tih godina situacija se mijenja. Provedena je, kaže, tiha nacionalizacija. Na zemljište su se uknjižili Grad Novalja i Republika Hrvatska.
To su doznali, priča, tek za vrijeme Sanaderove vladavine i kad je 2013. donesen Zakon o poljoprivrednom zemljištu. U zakonu je izrijekom navedeno da će država Hrvatska svoje zemljište stavljati u funkciju putem javnog natječaja najboljem ponuđivaču.
"Tek tada nam je postalo jasno 'u što je igra', da područje maslinika i to onaj najatraktivniji dio, gdje su Vrtovi lunjskih maslina, a radi se o 70 do 80 hektara, može biti dodjeljeno nekom tajkunu, prodano ili dano u koncesiju za betonizaciju i apartmanizaciju, a ne bavljenje maslinarstvom", govori Badurina o hipotetskoj opasnosti.
Sve poznatije Lunjske masline dobivale su na cijeni i zbog atraktivne lokacije. Tako da, ako bi se maslinari i javili na natječaj za poljoprivredno zemljišta, točnije za vlasništvo nad njime ne bi imali šanse u slučaju da se javi neki veliki igrač.
Zato su, kaže, pokrenuli tužbu da se zemljište vrati u posjed određenom dijelu lokalnog stanovništva koji baštine to vlasništvo. Oni su u međuvremenu okupljeni u Maslinarsku zadrugu Lun čiji je osnivač i prvi upravitelj Želimir Badurina. On je svojedobno bio i inicijator osnivanja Udruge i njen prvi predsjednik.
"Odlučili smo pokrenuti tužbu protiv države i grada da dobijemo vlasništvo nad zemljištem. Okupili smo 85 obitelji koje su podigle tužbu", dodaje opisujući da su oni sljednici onih koji su se odselili i imaju u vlasništvu stabla maslina.
"Naime, mi nismo vlasnici zemlje, a imamo upisano vlasništvo plodovitih stabala i pravo na cijepljenje maslina", pojašnjava kazujući da su to pravo ostvarili prije dobivanja zemlje u vlasništvo 1848. kada je ukinuto kmetstvo u ondašnjoj Austro-Ugarskoj i zemlja dodijeljena stanovnicima Luna koji su ju i obrađivali.
"Dakle, prije smo imali masline u vlasništvu nego zemlju", kaže.
U međuvremenu, otkriva, Grad Novalja im je priznao prema sporazumu koji su kao tužitelji supotpisali, sve tužbene zahtjeve i na osnovu toga su pokrenuli postupak za uknjižbu u dijelu maslinika površine otprilike 50 hektara.
Osim toga, prema istom sporazumu vraćeni su također kao zadruga i u upravljanje projektom Vrtova lunjskih maslina.
"Tamo odakle su nas prije tri godine protuzakonito izbacili s policijom, što smo i dokazali pravomoćnom sudskom presudom i legalnim povratkom u posjed", navodi nastavljajući da tužitelji smatraju da oni baštine masline kao i svaku dodanu vrijednost koja proizlazi od tih milenijskih maslina, a grad i država trebaju svemu tome biti podrška.
Spremni su, dodaje, i na kompromis: država bi im mogla dati zemlju u dugogodišnji zakup.
"I dalje smo maslinari koji su onemogućeni u obavljanju svoje djelatnosti, ne možemo ući u sustav poljoprivrednih proizvođača s tim površinama, a ulje koje bismo slali na svjetska natjecanja je praktički ilegalno“, kaže Badurina.
Kolektivni i pojedinačni sudski postupci su još u tijeku, a kolika je šteta što još uvijek 70 do 80 hektara i to na najatraktivnijem području nije riješeno može se samo nagađati. Sigurno, kazuje, milijunske i to samo ako se gleda koliko bespovratnih sredstava se moglo dobiti iz programa ruralnog razvoja.
Naime, Europska unija posebno potiče ekstenzivno maslinarstvo, ali i suhozide kao autohtonu graditeljsku baštinu. Potpore za potonje iznose i do 150.000 EUR, a da se o drugim IAKS mjerama i ne govori. Mogli su se nabaviti i sterilni mužjaci maslininih muha, dronovi za zaštitu od bolesti i štetnika…
Ovako, lunjski maslinari bez upisa u ARKOD sustav ne mogu konkurirati čak ni za nabavku lovki za maslinine muhe što se ove godine također financira iz IAKS mjere 10.1.12 u iznosu 293 eur/ha što u potpunosti pokriva trošak lovki. Šteta. Ali, bolje i ne može biti kad je, kako reče jedan lunjski malinar, “majka gora od maćehe”.
Mislio je naravno na državu koja je jedina nacionalizirala, osnosno vlasnički se upisala na poljoprivredno zemljište Lunjskih maslinika, piše Agroklub.