Turistima će se, vodeći ih kroz naše maslinike, redovito kazati kako su stari Grci prvi donijeli maslinu u naše krajeve. Dakle, Grci su donijeli maslinu u svojoj lađi. Možda baš oni Grci koji su došli u Gabelu braniti čast svoga kralja Menelaja.
Posadili su oni tada u naše krajeve jednu ili više maslina, a domoroci koji su tu živjeli poslije su ih razmnožavali, privikavajući se usput na maslinovo ulje. I tako je to polako krenulo. Priča je idealna za ispričati je turistima, koji će nakon što je čuju rado kupiti bočicu ulja, koje vuče tako daleko antičko podrijetlo.
Ali pokušajmo zamisliti da su sjemenke masline prenijele ptice, recimo galebovi. To je tako jednostavno (i uopće nije zanimljivo za turističku priču) i ne možemo znati kada se to dogodilo, možda puno prije grčkih kolonija na Jadranu. Još je manje zanimljivo turističkom uhu da je divlja maslina tu rasla oduvijek zajedno s makijom.
Na južnoj strani otoka Šolte, između dviju prekrasnih uvala Senjske i Gradaške, nalazi se brdo Gradac. U narodu ga još zovu Mir. Oba naziva upućuju na zidine, i to na ostatke stare ilirske utvrde, koji na vrhu toga strmog brežuljka još odolijevaju zubu vremena.
Poznato je da su na ovim prostorima puno prije grčke kolonizacije i rimske dominacije živjeli pripadnici ilirskog plemena Dalmati. U narodnim pričama na otoku Šolti još živi legenda da su zidine ostaci dvorca lijepe i ratoborne ilirske kraljice Teute, te da je negdje na tom brdu zakopano njezino blago.
Kad sam prvi put došao na to mjesto, moju pažnju je privukla velika koncentracija mastrinke – čitava šuma. Velika stara stabla mastrinke zaposjela su padine brda. Ostalog raslinja gotovo da i nema.
Također sam primijetio da su strme padine nekad davno bile iskrčene. Budući da nema suhozida, može se zaključiti da su to radili drevni graditelji, koji su napravili utvrdu. Kamen su odnijeli na vrh i iskoristili ga za gradnju.
E, dragi čitatelji, sad ću malo pustiti svojoj mašti na volju. Kako na Šolti takva šuma mastrinke nije uobičajena, zamislit ću da je riječ o masliniku koji su u ta davna vremena zasadili žitelji te utvrde.
Mastrinka u divljini rodi obilno i dosta redovito. Dugo zadržava plod na stablu, a ako se kultivira, plodovi dostižu zadovoljavajuću veličinu. S obzirom da plodovi dugo ostaju na stablu, nakon što fermentiraju nisu previše gorki, pa su ih ti drevni ratnici mogli koristiti za hranu.
Maslina je jedina uljarica čije se ulje može dobiti ručno, i to vrlo jednostavno, pa se može pretpostaviti da su ti stari narodi to znali. Uostalom, priroda na našim otocima nije izdašna i čovjek je od davnina trebao znati iskoristiti sve njezine resurse da bi opstao.
Dakle, moguće je da se baš tu na tom mjestu nalazi najstariji maslinik na ovim prostorima i da ove prekrasne masline tisućama godina na tom brdu prkose vjetru i suši, baš kao što je kraljica Teuta sa svojim hrabrim ratnicima prkosila moćnom Rimu.
Možda će baš ovu priču jednog dana neki vodič pričati turistima na Šolti. Vjerujte, kad je čuju, oni će s oduševljenjem kupiti bočicu šoltanskog ulja i odnijeti ga u neke svoje krajeve, kao simbol kulture, koja je bila uvjet opstanka čovjeka na ovim prostorima od najdavnijih vremena do danas.
