Kad određujemo količinu vode za zalijevanje, trebamo imati na pameti da je maslina biljka sušnih krajeva i da ustvari, uz male razlike vezane za sorte, ne zahtijeva previše vode.
Prije četrdesetak godina kad sam posadio prve masline, uopće ih nisam zalijevao. Klima je bila drugačija i to je bilo uobičajeno. Umjesto zalijevanja, ja sam ih nekoliko puta na godinu okopavao. Istina, trebalo im je desetak godina dok su došle na rod, ali sad su to velika i snažna stabla.
To što nisu zalijevane, danas im je vjerojatno prednost, jer su bile prisiljene razvijati korijen da bi došle do vlage u tlu, pa su radi toga sigurno otpornije na sušu.
Razmaci zalijevanja ovise o sastavu tla. Ilovasta i ostala tla s debljim slojem zemlje sigurno će duže zadržavati vodu nego neka skeletna ili ona koja su umjetna, tj. proizvedena mljevenjem…
Međutim, na količinu vlage u tlu možemo značajno utjecati ako površinu zemlje oko sadnice dobro zaštitimo od isušivanja. Ako je tlo propusno i voda brže otječe u dublje slojeve, to, iako na prvi pogled izgleda loše, može dugoročno biti i prednost, jer će za vlagom i korijenje ići brže u dubinu.
Iz navedenog se nameće zaključak da zalijevanje treba biti kompromis između želje da nam biljka što brže dođe na rod i cilja da dobijemo snažno, dobro ukorijenjeno stablo, koje će biti što je moguće više samoodrživo.
Oni koji imaju vodu na svojim nasadima često pribjegavaju jednostavnom i elegantnom rješenju zalijevanjem kap na kap. U tim slučajevima treba imati na pameti da, osim otpornosti na sušu, dubok korijen doprinosi i stabilnosti stabla.
Prije dvadesetak godina početkom studenog je snažno nevrijeme, uz obilnu kišu i jak istočni vjetar, zahvatilo Dalmaciju. Masline su bile uglavnom pod urodom. Tom prigodom je na tisuće stabala bilo doslovno iščupano iz zemlje ili ostalo nagnuto. Najveće štete pretrpjele su mlade masline koje su zalijevane sistemom kap na kap.
Pokazalo se da je to zbog toga što im je redovito servirana voda na površinu tla, korijen je ostao slabo razvijen, jer nije imao razloga ići u dubinu. Prema tome, moja preporuka bi bila da se mlade masline zalijevaju rjeđe i s više vode uz pažljivo odabran način.
Ako određenu količinu vode jednostavno ulijemo oko stabla, ona se rastrče po površini, a tlo brzo ispuca i vlaga se isuši, pa imamo vrlo loš učinak.
Puno bolje je rješenje kad se uz sadnicu zabije plastična cijev u koju se naljeva voda, koja direktno dolazi u zonu korijena i ide ispod njega. Ta cijev ujedno može biti i potpora mladom stablu, ako ga za nju vežemo. Nedostatak tog načina je što je potrebno nekoliko minuta dok par litara tekućine prođe kroz tu cijev. I naravno zagađivanje okoliša, jer nam nakon dvije ili tri godine te cijevi više ne trebaju.
Kako sam se snašao
Ja prakticiram nešto što mi se pokazalo dosta dobro i ne oduzima mi previše vremena. Oko sadnice poslažem kamene ploče na način da su blago nagnute prema stabljici, a vanjske krajeve, koji su malo izdignuti, nagrnem zemljom. Na taj način je isušivanje minimalno i mogu odjednom izliti kantu od desetak litara. Voda brzo prodre ispod zone korijena, a ploče spriječavaju isušivanje.
Ovo ponavljam svakih deset dana kad su temperature najviše, što se pokazalo dovoljno. Ako su temperature niže, razmak između dva zalijevanja može biti i nešto duži. Biljke se uz ovaj način dobro razvijaju, pa u sljedećoj godini trebaju još manje vode, možda jedanput mjesečno. U trećoj godini, sadnica bude toliko dobro ukorijenjena da se normalno razvija bez zalijevanja, osim ako je ekstremna suša.
Naravno da ćemo, ako imamo vodu na parceli, sad kad je korijen mlade masline otišao dovoljno u dubinu, primjenjivati neki od načina navodnjavanja da bismo imali što snažnija stabla i bolji prinos, uvažavajući i negativne efekte koje navodnjavanje donosi. Pod ovim ponajprije mislim na maslininu mušicu.