StoryEditor
Slikarstvokritički strip autor

Kod HULU-a ne vidim umjetnički integritet u odnosu na vlast, zato i nisam u njemu, a odgovornost ne možemo skinuti ni s UMAS-a, kaže Ivan Svaguša

Piše Jakov Kosanović
22. veljače 2021. - 16:52
Strip pokriva teme iz moje svakodnevice, mojeg opstanka na neki način i svakako razmišljanja o gradu  Saša Burić/Cropix

Ivan Svaguša, za prijatelje Svagi, za publiku Svaig, splitski je likovni umjetnik o kojemu Split i okolica već podosta znaju. Znaju da se bavi grafitima, stripovima, glazbom i otprilike svime što uz to ide. Povod za susret je njegov strip "E ka!" u print izdanju, koji je već imao prilike promovirati u "Info zoni" i "Studiju 21". Evo ga i u "Slobodnoj".

Iza tebe su radionice u različitim ambijentima, od likovnih radionica u Udruzi osoba s invaliditetom preko strip radionica u "Info zoni" do Škole crtanja i slikanja. U međuvremenu, odradio si još dosta predavanja i aktivnosti... Gdje se više vidiš kao Svaig, predajući klincima ili aktivirajući one koji se tako samo osjećaju?

– U Školi crtanja i slikanja Split još uvijek sam aktivan i to je jedina konstanta, koja ulazi u dvanaestu godinu. Stari se, ha-ha! A pseudonim Svaig koristim kao autor, kao slikar, stripaš, ilustrator, graffiti artist, muralist itd. Predavanje za klince, mlade i odrasle jedna je od mojih uloga, ali i izvor financija. Kul je nekome pomoći upisati željeni faks ili srednju, usmjeriti nekoga u nešto za što misli da mu je izvan dohvata. Super mi je raditi s klincima, tim prije što je likovnog odgoja u školama sramotno malo. Kroz predavanja mi je bitno probuditi, otvoriti maštu, dati zanatske alate i pokušati izvježbati volju.

Bio si i radijski voditelj na KLFM-u, na promocijama stripova zasvirat ćeš bez problema, zapravo više ćeš svirati nego govoriti... Zvuk ti je očito bitan faktor, da ne kažemo bučan. Pa recimo nešto o tvojem stvaralačkom procesu: što bješe u početku – linija ili zvuk?

– Na početku bješe... iskra. Emocija ili ideja. Nešto što želim filtrirati, kazati, objasniti, istražiti. Nekad je to jednostavno potreba za slikanjem, crtanjem ili sviranjem, bez ikakve namjere i plana. I tada se događaju stvari. Ja sam likovnjak, time se bavim od djetinjstva i to mi je profesionalno zanimanje. Svaki dan radim rukama, bilo stvari komercijalne i primijenjene prirode, bilo nešto samo za sebe. Uvijek imam blokiće uz sebe, to je kao neka ovisnost. Dosta mislim o boji, crtežu i kompoziciji, a često razmišljam i o zvukovima, muzici i muzičkoj formi. Tako su 2010. i nastali "Bučni stripovi", kad sam napokon odlučio realizirati soundtrack za stripove.

image
Ja sebe više vidim kao likovnog zanatliju nego kao umjetnika
 
Saša Burić/Cropix

Ljubav prema eksperimentalnoj i filmskoj glazbi, posebno prema Morriconeu i Vangelisu, imala je veliki utjecaj. Meni je bila baza spojiti apstraktni medij muzike sa statičnim medijem stripa, i tako stvoriti neku treću sliku. Uz zvučna otvaranja izložbi imam i nekakav kao scenski nastup. Bitan razlog za ta muzičko-scenska otvaranja jest to što mi nije do govora na promocijama. Meni to često izgleda napuhano i uštogljeno. Želim da ljudi koji su došli osjete sve to kao nešto živo i stvarno – radove, mene i sebe. Umjetnost nije nedodirljiva sveta krava. Ona je stvarna, bolna i radosna. Kao i ljudi.

CRNA RUPA KULTURE

U stripovima imaš dosta komentara koji pozivaju na osobni angažman, ali čini mi se da su općenito naoštreni oko indolencije i neaktivnosti mladih, a i društva... Ako je Split tvoja studija slučaja, koje njegove živčane čvorove posebno osjećaš?

– Da, znam biti dosta kritičan prema mladima, ali to je zato što mi je stalo do njih. Meni je baš tužno kad mladi idu oponašati starije dok su još mladi. Ono kad se netko s 18 godina učlani u neku stranačku mladež. To je poraz snage i potencijala mladosti, koji je sav u preispitivanju ustaljenih obrazaca i pobuni protiv njih. Ako u mladosti nemaš oči gladne slobode i mašte, kako ćeš ih imati kad budeš imao obitelj, kredit, posao i ostalih milijun obaveza? Bunt je jedna jako zdrava stvar duha, jer da ga nije bilo, danas bi društvo bilo puno nepravednije nego što jest.

Slično je i kod mladih umjetnika i kustosa; često prihvaćaju trendovske obrasce, što je dosadno i štreberski. U odnosu na devedesete i osamdesete, mladi su danas generalno konformisti. Iako, nije im danas ni lako. Puno je zavodljivih iluzija koje izgledaju kao da ti daju izbora, a u biti te drže mirnim i nemaštovitim. Zato, mladi, budite hrabri i tvrdoglavi i riknite – fuck! Društvu je dovoljno da ima kruha, igara, seksa i para. To je više-manje klasika.

image
To nije stvar izbora - što drugo nego živjeti i stvaranjem razlagati zbilju? Sigurno neću ići gledati Dnevnik
 
Saša Burić/Cropix

Split je grad koji volim, on je krasan, ima i imao je velikih potencijala u pojedincima, a imao je i odličnih (sub)kulturnih scena. Ali mentalitet je ovdje jako tvrd, stvari se miču puževim korakom, a ljudi kao da žive u romansiranoj prošlosti. Split je već duže vrijeme jedna crna rupa što se tiče kulture. To što smo provincija u velikoj je mjeri zasluga vodećih ljudi grada, koji nemaju sluha za promotivne inicijative. Doduše, krivnja je i na pojedincima, institucijama i udrugama koji pristaju na malo, bez dugoročne vizije. Ne možemo se vječno nadimati da smo neki grad kulture samo zato što imamo Dioklecijanovu palaču, dok su nam suvremena kultura i umjetnost trome. Ovo je grad koji je zaljubljen u svoju zaljubljenost prema Splitu. "Ko to more platit!?" Svi normalni i pošteni ljudi plaćaju debelo!

Split ti je često likovni motiv, a i podloga za grafite... Što ti prvo pada na pamet o oba aspekta kao likovnom umjetniku?

– Jako volim prostor, prostorno-vizualne kompozicije i atmosfere koje iz njih proizlaze. Split je jako inspirativan. Ako se makneš od centra grada, koji izgleda kao scenografija za turiste, ovdje postoji sjajna arhitektura i izvrsni planski kvartovi. Smrdečac, Plokite, Blatine, Mertojak, Trstenik... i industrijski kvartovi kao Kopilica dugogodišnja su mi inspiracija i često su ti prizori motivi na mojim slikama i stripovima. Zapravo su mi dosta povezana oba aspekta koja spominješ. Grafiti su dio grada i ako se time dovoljno dugo baviš, dobro upoznaš prostor grada i zavoliš mu kantune.

HULU LOŠE RADI POSAO

Na tvojoj web-stranici "svaigimage.com" ima različitih žanrova, od slika i grafita do crteža i stripova, a bogme i stilova. Kako to kod tebe ide, pokrene li umjetničko sredstvo sliku ili slika sredstvo?

– Heh! Oba tvoja pitanja daju odgovor, a ima ih i još. Stvar je u tome da sam likovno jako gladan. Uživam u talijanskim majstorima ikona, južnoameričkom stripu 70-ih i 80-ih, ranoj hrvatskoj animaciji, newyorškoj graffiti sceni, ruskim konstruktivistima, ruskim pejsažistima, slikarstvu romantizma, američkom alternativnom stripu, ilustraciji 60-ih i 70-ih, stripu Novog kvadrata, spiljskom slikarstvu, francuskoj i splitskoj graffiti sceni kasnih 90-ih, hrvatskom modernističkom slikarstvu, avangardama 20. stoljeća... samo da nabrojim dio. Nemam vremena baviti se samo svojim zamislima i tehnikama. Nešto ipak stignem pa se dio toga nađe i na webu. Split kao likovni motiv pokrene mi jednu tehniku, kompoziciju, atmosferu i estetiku kad je riječ o gluhim noćnim satima na Kopilici, a nešto sasvim drugo kad su u pitanju sparna ljetna popodneva na Mertojaku.

image
Stvar je u tome da sam likovno jako gladan
 
Saša Burić/Cropix

Na onoj jednoj snimci HULU-a iz 2016., gdje je bilo riječi o suvremenoj umjetničkoj sceni u Splitu, relativizirao si i mogućnost postojanja takve scene u Splitu i vlastitu poziciju unutar nje, a kao najveći problem naveo si – ego. Misliš li to i danas?

– Ma da. Tu svakako ima više problema. I dalje mislim da su veliki problem egocentrizam, oportunizam, karijerizam i konformizam. Kad bi se umjetnici i kunsthistoričari više bavili poslom, a manje "izmima", stvari bi bile bolje. Svatko od nas treba se iskreno upitati: zašto ja ovo radim? Često se guraju isti ljudi, odnosno isti krugovi, koji odrađuju umjetničke projekte samo da se odrade. Skupe nešto bodova, malo im naraste rejting pa idu na više razine i daljnja odrađivanja. I eto ti vodeće "scene". Meni su inspirativni umjetnici koji rade vrijedno i pritom se ne busaju u prsa. Imao sam sreću da su mi neki od njih predavali u srednjoj umjetničkoj, na primjer Stipe Ivanišević, Jadranko Runjić, Slobodan Tomić, Jovan Dodig... Veliki je problem i odnos umjetnika te vodećih udruga prema Gradu.

Mišljenja sam da HULU, s obzirom na to da je jedna od većih strukovnih udruga u Hrvatskoj, jako loše radi svoj posao i ja uopće ne vidim tu umjetnički integritet u odnosu na vlast. Previše je tu kalkulacija pa se integritet izgubi. Zato i nisam u toj udruzi. Mislim da im nedostaje otvorenosti prema građanstvu i prema umjetnicima koji jesu njihovi članovi. Ne možemo tu odgovornost skinuti ni s Umjetničke akademije u Splitu, ali to je već drugi par postola. Neke se vrijedne stvari ipak događaju, ali to su samo izolirani fragmenti. Živim od svojeg likovnog rada i radim puno za ne baš isti ekvivalent. Za svaku sam poštenu i iskrenu suradnju ako mi to vrijeme dopušta, a ako mi se nešto kosi s načelima, uvijek mogu zapjevati onu Azrinu: "Poljubi me ravno u dupe..." i idem svojim putem. To zna biti egzistencijalno zeznuto, ali imam autonomni "prostor" djelovanja, a to je neprocjenjivo.

TROSTRUKA SAM LIČNOST

Oni koji žele čitati tvoje stripove "Građanski odgoj" i "E ka!" uglavnom ih pronalaze po webu, a potonji je odnedavno i u fizičkom izdanju. Što ti je u "feedbacku" najdraže, a što najmrže...? Neka se čitatelji prepoznaju!

– Najsretniji sam ja jer je "E ka!" napokon otiskan i izdan kroz "Bučne Stripove", dakle u vlastitom izdanju, vlastitim naporima uz pomoć dragih mi suradnika, "Anagram Arta" kao dizajnera, Vande Franičević kao autorice predgovora i "Phlaggme" kao live suizvođača na dvije zadnje promocije, odnosno kao rapera i beatboxera. Da, oba su bila web-stripovi na web-portalu dugogodišnje oaze stripa – "Info zone". "Građanski odgoj" izlazio je nekih godinu i pol, dok sam sebi nisam dosadio s pametovanjem i to je bio razlog nastanka stripa "E Ka!", koji je išao iduće dvije godine svake subote. "E Ka!" je moj pokušaj da napravim jedan protočan, čitljiv, duhovit, komercijalan strip, a koji će imati osobni autorski izraz. Taj moj pokušaj nije baš uspio. Ali feedback je tu, tipa "bolji su mi oni s manje teksta". Hoće reći s manje filozofiranja, ha-ha-ha... Pošteno! Publika je mlada do malo starija i uglavnom se može poistovjetiti s likovima jer to su svakodnevne teme i razgovori četvero likova koje više-manje izvlačim iz svojih situacija. I nisu bez humora, barem što se mene tiče. Goran Biličić iz "Info zone" komentirao je da je jedva našao neku pozitivnu stranicu – a ja se trudim biti duhovit, jadan ti sam.

image
Uronim u to što radim. Kad oblikujem tintu na papiru, kad ostavljam trag spreja na zidu...
 
Saša Burić/Cropix

Tvoji stripovi grintaju, ali imaju neki blagotvorni učinak s onim svojim akvarelom... To je to neko proturječje, ha-ha.

– Evo sad i ti da su mi stripovi grintavi, ha-ha. Okej, jesu malo. Ali to je samo zato što su to teme o mojoj svakodnevici, o mojem opstanku na neki način i svakako razmišljanje o gradu. Je, akvarel ih je omekšavao, svakog na svoj način. U "Građanskom" sam više eksperimentirao formom pa me je tu znalo odnijeti i u gušći gvaš, a u "E ka!" je to ipak više čisti akvarel. Kako je to tehnika u kojoj dosta i slikam, nekako mi je ušla u mot i lako mi je njome izraziti emociju i atmosferu. Volim akvarel i gušt mi je raditi u njemu, ali ovdje mi je i trebao kako bih malo opustio stvar, a razgovore i teme učinio protočnijima.

Reci nam za kraj dvije stvari. Prvo, koji ti je osjećaj proći pokraj vlastitog grafita?

– Pa, iskreno, nije da sad imam neki ego boost oko toga, to je kao kod svih drugih radova – završiš ih i ideš dalje. Zaboravim ih sve dok slučajno ne prođem kraj njih... pa ih opet zaboravim, ha-ha. Što se tiče grafita, ja sam trostruka ličnost, jer postoje ilegalni radovi, legalni i oni naručeni. Tu se sad mogu miješati novokovanice i starokovanice tipa – street art i murali. Što se mene tiče, ne moramo to uopće definirati, ali ako hoćemo, ipak mi najviše leži tzv. graffiti writing, jer su grafiti nastali na ulici i nemaju snobizam street arta, kojeg naseljava dosta art fićfirića. Kod grafita mi je super to što oni imaju vlastiti život nakon što ih završim. Drugačije je dok ih radiš, na ulici si, imaš izravnu komunikaciju i feedback. Ja zapravo i ne mislim o tim slikarijama, ali ugodno se iznenadim kad mi nepoznati komentiraju da im uljepšava svakodnevicu ili kad prepoznaju nešto što nisam mislio da će itko skužiti. To mi je stvarno ekstra, tim prije što uopće ne očekujem feedback, ali eto.

SIGURNO NEĆU GLEDATI DNEVNIK

I drugo, ali ovo je stvarno intimno, od čega tebi srce kuca u umjetnosti?

– Teško mi je to objasniti, a da budem jasan. To svakako nema veze s umjetničkom karijerom ili ambicijom, a bogme ni s novcem ili dokazivanjem. Hm... ali ima veze sa životom, maštom i nekakvim putem slobode. Vidi, ja sebe ne gledam kao umjetnika, nego možda više kao likovnog zanatliju, jer umjetnost za mene najprije i jest zanat, rad na njemu i istraživanje, a ono što ga nadograđuje ovisi o našem duhu, znatiželji i hrabrosti. O tome koliko se možemo osloboditi i dopustiti intuiciji. Hoće li me društvo nazvati umjetnikom, za to me stvarno nije nimalo briga. Po meni, društvo je bezglavo, inertno i licemjerno.

image
Kod grafita mi je super to što oni imaju vlastiti život nakon što ih završim
 
Saša Burić/Cropix

Uronim u to što radim. Kad oblikujem tintu na papiru, kad ostavljam trag spreja na zidu, kad "ubodem" neku frekvenciju iz pojačala, kad ostavljam namaz boje na platnu... na mene to zna djelovati hipnotički. Tada ne trebaš ništa jer imaš sve. Umjetnost je možda naziv za sredstvo kojim se nešto izvanserijski osjeti ili iskomunicira, bilo sam sa sobom ili s drugima, a da te stvarno "izbije iz cipela". Ja taj osjećaj imam, na primjer, ispred strip-tabli Alberta Breccie, Jacquesa Tardija i Maurovića, ili ispred slika Williama Turnera i Egona Schielea, ili kad vrtim "Lišće prekriva Lisabon" Orgazma, i "Uživo iz Kopra" Sexe, kad gledam film "Nebo nad Berlinom", "Blade Runner" ili "La dolce vita". Teško je shvatiti kako netko uspije napraviti nešto tako genijalno. Ja sebi kažem: "Svagi, sinko, poklopi se ušima i ostavi se ćorava posla, nije ovo za tebe", ali istovremeno me užasno motivira i daje mi volju za rad i istraživanje, strast za stvaranjem i življenje punim plućima. To nije stvar izbora – što drugo nego živjeti i stvaranjem razlagati zbilju? Sigurno neću ići gledati Dnevnik.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

02. ožujak 2021 19:49