Škafeti s kolektivnim poetikama povjesničarima književnosti i kritičarima iste vazda su bili idealnim kalupom za smještanje generacijski ili tipološki međusobno premreženih i koherentnih pjesničkih pojavnosti. Ono po čemu su najpoznatiji takvi škafeti jest spoznaja da nije bilo tog pretinca, ladice ilitiga fijoke, u koju bi se mogao svesti i smjestiti kozmos pjesnikovanja što ga je odlio i iskovao po svemu čudesni pjesnik Danijel Dragojević. Homofonija koju je on izgradio, ni po tonalitetu ni po ritmu nije se mogla ugraditi u polifoniju u koju su ravnopravno srastali mnogi pojedinci što su bili nastavljači nekoga ili nečega, odnosno oni što su se klupkom niza zajedničkosti držali na okupu: bilo unutar stranica časopisa, bilo u okviru ikojih poetskih grupa što su se prosija...