Gradsko kazališe mladih Split premijerno je postavilo jednu od do sada najambicioznijih predstava s velikim autorskim i glumačkim timom od čak trinaest glumaca na svojoj nevelikoj sceni.
U režiji Dina Mustafića i dramatizaciji Željke Udovičić Pleština po prvi put je se na sceni (i u Hrvatskoj i u svijetu) našla adaptacija romana Apokalipsa radnika portugalskog pisca Valtera Huaga Maea.
Djelo je to o ljudima s društvenog ruba u suvremenom Portugalu, zemlji koja se iz daljine olako precipira kao "destinacija" puna sunca i žarkih boja. Zemlja mogućnosti u kojoj je lakše živjeti.
No, siromaštvo je svugdje jednako, i u Ukrajini i na Mediteranu. Siromaštvo umara i zaglupljuje, sabija život u najuže okvire.
Maeovi likovi su čistačice i profesionalne narikače, mornari i imigranti. Tek stepenicu ili dvije iznad beskućnika - jer imaju nekakve domove i nekakve poslove - ti se ljudi dan za danom koprcaju u blatu neimaštine. Slabo cijene vlastita umorna tijela.
Međutim, ljudska je priroda jaka i pisac oslikava njihove male oduške, tu i tamo dogodit će se neki lakše zarađeni euri - ako je cjelonoćno bdijenje uz pokojnika lako - spremiti bolja večera, ugrabit će se komadić zabave zaliven pivom i zamagljen travom. Provalit će iz njih neka divlja radost koja se bori sa suzama.
Valter Hugo Mae upravo u ovoj društvenoj skupini traži i nalazi obrasce ponašanja i odnose koji su zajednički čitavom ljudskom rodu. Uvijek ima onih kojima je čaša napola puna, jer im je u prirodi optimizam. Uvijek ima sanjara i onih koji traže dgovore. Uvijek ima onih koji sa zahvalnošću kupe mrvice i onih koji čine isto s prezirom - i onih koji traže ljubav.
Iz mnoštva sumornih motiva posebno se izdvajau dva - položaj žene i potraga za ljubavi.
Redatelj Mustafić vrlo promišljeno slaže scenski mozaik. Slike i ambijenti se tako spretno izmjenjuju da se katkad čini da je u pitanju filmsko platno a ne pozornica. Predstava se seli u Ukrajinu, vraća u građanske stanove i prljava skladišta, u spavaće sobe, kuhinje i na sprovode. Svaki od tih dijelova zaokružena je cjelina a glumci srčano brane svoje likove. Svakome pojedinome za to je pružena prilika. Unatoč svemu, predstava od dva i pol sata preduga je a neki motivi se i bez potrebe ponavljaju.
Glavnu ulogu timači Mia Vladović. Njena Maria da Graça, četrdesetogodišnjakinja koja se umori hodajući od stana do stana kojega treba očistiti žena je sustalog tijela i žive mašte. Sjajno je ovdje portretirana osoba koja je načinila mali odmak od stvarnosti i u toj snovitosti lakše pluta u blatu.
Odmak je načinjen bijegom u živopisne maštarije ali i fizički ona pluta nešto dalje od svoga tijela kojemu je svejedno je li upotrebljeno za seks ili pranje poda. Opreka i druga strana novčića je Quitéria, Ana Gruica Uglešić, koja potpisuje i koreografiju. Ona je ta kojoj je čaša napola puna. Taj je žena je žilava, od onih koje sebi ne dozvoljavaju da potonu, oštrog jezika a mekog srca.
Obje će naći neki oblik ljubavi, prave ili dobrim dijelom izmaštane i čini se da je ipak u nevojnom ljudskom životu ta potraga bila najvažnija kako bi se rastrzano tijelo i duša povezalo.
Veterani i gosti Nikola Ivošević i Filip Radoš donijeli su na scenu manje ali fino izbrušene uloge, obje obilježene psihozama.
Ivo Perkušić kreirao je esenciju nasilništva i šovinizma, a Siniša Novković donio i nešto humorističnih nota kao sv.Petar kojega zbunjena Maria sanja svake noći.
Matija Grabić slavenska je duša, emigrant, složen lik pun strasti i žalosti, Maro Drobnić emigrantska pomirenija i mekša varijanta, Nada Kovačević majka satkana od brige a Lidija Florijan cinična žena od karijere, inspektorica.
Vanda Boban Jurišić osmislila je spretno nekoliko posve oprečnih karaktera i tipova kao i Denis Tomić dok je Viviana Bojić veoma mirno utjelovila pokojnicu.
Scenografkinja Mirna Ler postigla je, s nekoliko dominantnih scenskih elemenata rekvizita iluziju stalnog mijenjanja ambijenata a karaktere likova idealno nadopunjuju kostimi Ane Mikulić.
Skladatelj Damir Imamović također je dao velik doprinos predstavi podcrtavajući scene glazbom u kojoj će se naći i sakralni i revolucionarni tonovi te žestoki ritmovi.
Ovakva predstava velik je iskorak za splitski GKM. Bili su spremni i promišljeno su izašli iz zone komfora, iz svojih hitova i uspješnica često temeljenih na humoru.
U "Apokalipski radnika" malo je svijetlih tonova, ovdje se čak crnohumorni elementi gube snagu i klize u mučnu težinu. Nije to pogled kroz ključanicu nego naglo naglo i žestoko otvoren prozor koji gleda u neko prizemlje i vlažno dvorište, možda samo par koraka udaljeno od nas.