StoryEditorOCM
KazališteAPOKALIPSA RADNIKA

Splitsko Gradsko kazališe mladih premijerno je postavilo jednu od do sada najambicioznijih predstava

Piše Jasmina Parić
24. ožujka 2024. - 17:51

Gradsko kazališe mladih Split premijerno je postavilo jednu od do sada najambicioznijih predstava s velikim autorskim i glumačkim timom od čak trinaest glumaca na svojoj nevelikoj sceni.

U režiji Dina Mustafića i dramatizaciji Željke Udovičić Pleština po prvi put je se na sceni (i u Hrvatskoj i u svijetu) našla adaptacija romana Apokalipsa radnika portugalskog pisca Valtera Huaga Maea.

Djelo je to o ljudima s društvenog ruba u suvremenom Portugalu, zemlji koja se iz daljine olako precipira kao "destinacija" puna sunca i žarkih boja. Zemlja mogućnosti u kojoj je lakše živjeti.

No, siromaštvo je svugdje jednako, i u Ukrajini i na Mediteranu. Siromaštvo umara i zaglupljuje, sabija život u najuže okvire.

Maeovi likovi su čistačice i profesionalne narikače, mornari i imigranti. Tek stepenicu ili dvije iznad beskućnika - jer imaju nekakve domove i nekakve poslove - ti se ljudi dan za danom koprcaju u blatu neimaštine. Slabo cijene vlastita umorna tijela.

image
Jadran Babić

Međutim, ljudska je priroda jaka i pisac oslikava njihove male oduške, tu i tamo dogodit će se neki lakše zarađeni euri - ako je cjelonoćno bdijenje uz pokojnika lako - spremiti bolja večera, ugrabit će se komadić zabave zaliven pivom i zamagljen travom. Provalit će iz njih neka divlja radost koja se bori sa suzama.

Valter Hugo Mae upravo u ovoj društvenoj skupini traži i nalazi obrasce ponašanja i odnose koji su zajednički čitavom ljudskom rodu. Uvijek ima onih kojima je čaša napola puna, jer im je u prirodi optimizam. Uvijek ima sanjara i onih koji traže dgovore. Uvijek ima onih koji sa zahvalnošću kupe mrvice i onih koji čine isto s prezirom - i onih koji traže ljubav.

Iz mnoštva sumornih motiva posebno se izdvajau dva - položaj žene i potraga za ljubavi.

Redatelj Mustafić vrlo promišljeno slaže scenski mozaik. Slike i ambijenti se tako spretno izmjenjuju da se katkad čini da je u pitanju filmsko platno a ne pozornica. Predstava se seli u Ukrajinu, vraća u građanske stanove i prljava skladišta, u spavaće sobe, kuhinje i na sprovode. Svaki od tih dijelova zaokružena je cjelina a glumci srčano brane svoje likove. Svakome pojedinome za to je pružena prilika. Unatoč svemu, predstava od dva i pol sata preduga je a neki motivi se i bez potrebe ponavljaju.

image
Jadran Babić

Glavnu ulogu timači Mia Vladović. Njena Maria da Graça, četrdesetogodišnjakinja koja se umori hodajući od stana do stana kojega treba očistiti žena je sustalog tijela i žive mašte. Sjajno je ovdje portretirana osoba koja je načinila mali odmak od stvarnosti i u toj snovitosti lakše pluta u blatu.

Odmak je načinjen bijegom u živopisne maštarije ali i fizički ona pluta nešto dalje od svoga tijela kojemu je svejedno je li upotrebljeno za seks ili pranje poda. Opreka i druga strana novčića je Quitéria, Ana Gruica Uglešić, koja potpisuje i koreografiju. Ona je ta kojoj je čaša napola puna. Taj je žena je žilava, od onih koje sebi ne dozvoljavaju da potonu, oštrog jezika a mekog srca.

Obje će naći neki oblik ljubavi, prave ili dobrim dijelom izmaštane i čini se da je ipak u nevojnom ljudskom životu ta potraga bila najvažnija kako bi se rastrzano tijelo i duša povezalo.

Veterani i gosti Nikola Ivošević i Filip Radoš donijeli su na scenu manje ali fino izbrušene uloge, obje obilježene psihozama.

Ivo Perkušić kreirao je esenciju nasilništva i šovinizma, a Siniša Novković donio i nešto humorističnih nota kao sv.Petar kojega zbunjena Maria sanja svake noći.

Matija Grabić slavenska je duša, emigrant, složen lik pun strasti i žalosti, Maro Drobnić emigrantska pomirenija i mekša varijanta, Nada Kovačević majka satkana od brige a Lidija Florijan cinična žena od karijere, inspektorica.

Vanda Boban Jurišić osmislila je spretno nekoliko posve oprečnih karaktera i tipova kao i Denis Tomić dok je Viviana Bojić veoma mirno utjelovila pokojnicu.

image
Jadran Babić

Scenografkinja Mirna Ler postigla je, s nekoliko dominantnih scenskih elemenata rekvizita iluziju stalnog mijenjanja ambijenata a karaktere likova idealno nadopunjuju kostimi Ane Mikulić.

Skladatelj Damir Imamović također je dao velik doprinos predstavi podcrtavajući scene glazbom u kojoj će se naći i sakralni i revolucionarni tonovi te žestoki ritmovi.

Ovakva predstava velik je iskorak za splitski GKM. Bili su spremni i promišljeno su izašli iz zone komfora, iz svojih hitova i uspješnica često temeljenih na humoru.

U "Apokalipski radnika" malo je svijetlih tonova, ovdje se čak crnohumorni elementi gube snagu i klize u mučnu težinu. Nije to pogled kroz ključanicu nego naglo naglo i žestoko otvoren prozor koji gleda u neko prizemlje i vlažno dvorište, možda samo par koraka udaljeno od nas.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
21. studeni 2024 01:58