Veliku, moćnu predstavu, dramsku adaptaciju romana Jurice Pavičića “Crvena voda” iznjedrio je splitski HNK u režiji Ivice Buljana.
Kod nas i u svijetu višestruko nagrađivani triler, prenesen u kazališni medij, u dramatizaciji Ivora Martinića spretno i promišljeno teče u vremenu od gotovo trideset godina, od kraja osamdesetih do današnjih dana.
Jurica Pavičić, majstor ugođaja, s odličnim osjećajem za ambijet, detalje i karaktere iz našeg okruženja, ne zatrpava svoje krimiće mrtvacima - kod njega nema svako malo: “inspektore, pronašli smo još jedno tijelo”. Najčešće je jedan slučaj dovoljan, a on će principom domino efekta poremetiti, urušiti ili barem bitno izmijeniti mnoge egzistencije.
Tamne, sive boje
Ako bi bojom trebalo oslikati predstavu “Crvena voda” - ta boja nije crvena. Tamnosive je nijanse, kao natušteno nebo iz kojega ni da provali nevera ni da zasja sunce.
Pod tim teškim nebom živi jedna obitelj čija je kćer nestala. Potrage, ni službene ni neslužbene, ne daju rezultata. Teče godina, dvije, pet, petnaest... Misto u okolici Splita zahvaćaju krupne, povijesne promjene. Dolazi i prolazi rat koji je ubrao svoju krvavu žetvu, strukture moći mijenjaju se na groteskan način, propadaju tvornice, rasprodaju se za velik novac do jučer gotovo bezvrijedne parcele uz more koje će se “prenamijeniti”.
Ivica Buljan i Ivor Martinić sve to na sceni bilježe, ali ipak, u prvi plan stavljaju pred gledatelja tragediju jedne obitelji, zanima ih kako ti ljudi preživljavaju dan po dan, kako reagiraju i kako pomalo stare.
Osobne drame toliko su mučne da istiskuju i ostavljaju po strani ostala zbivanja. U jednoj kuhinji i dnevnom boravku kako bi rekao Balašević, “stade sve, samo život prođe”.
Likovi nemaju mogućnosti čak ni ožaliti kćer i sestru. Djevojke i dalje nema, važnije, krupnije okolnosti zaustavile su potragu, a slučaj je još samo na papiru “otvoren”.
Velika pozornost posvećena je upravo likovima familije Vela, njihovom proživljavanju i preživljavanju zla koje ih je zadeseilo. Težak je to i odgovoran zadatak za glumce jer se u međuvremenu moraju i fizički transformirati, ostarjeti ili odrasti.
Osjećaj mučnine
Netko će reagirati urušavanjem u sebe kao Jakov (Nikola Ivošević), netko se dati na sumanutu, besplodnu akciju kao Mate, brat nestale (Stipe Radoja) dok je Nives Ivanković kao majka, Vesna, donijela na scenu zapanjujući spektar razarajućih emocija. Strah, bijes, neprihvaćanje, molitva i kletve izmjenjuju se kod nje s prvidno mirnijim periodima, dok ispod površine mira nema ni u jednom trenu.
Nekoliko scena toliko su moćne da izazivaju mučninu. Nives Ivanković, u maniri grčke tragedije, očaj usmjerava na sebe, na vlastito lice i tjelo. Nijemi plač Nikole Ivoševića buja i traje dugo, a rasprsne se tek u trenu kada napušta scenu. Zagrljaj između majke i sina nalikuje borbi, hrvanju i utopljeničkom hvatanju za slamku.
Ovo troje glumaca iznijeli su najsnažnije scene, koje se ne vide često u kazalištu, a ujedno oslikavaju rasap odnosa koji nastaje u ne isuviše čvrstim zajednicama koje zadesi nesreća: ti se odnosi pomalo kidaju, poput istrošenog konca.
I ostali dio velikog ansambla o petanest glumaca među kojima su Ana Marija Veselčić, Goran Marković, Donat Zeko, Arijana Čulina, Nenad Srdelić, Stipe Jelaska, Mijo Jurišić, Marjan Nejašmić Banić, Andrea Mladinić, Katarina Romac i Luka Čerjan pokazao se na razini zadatka.
Predstava od gotovo dva i pol sata - bez pauze - nema padova ni slabih mjesta. I manje uloge detaljno su osmišljene i proživljene. Inspektori, milicija (kasnije policija), mještani, susjedi, mutni likovi koji su isplivali u ratnom metežu i ostali, upleteni su u čitavu priču oko nestanka i neki će proći odlično, a neki stradati, ali kao što je i uobičajeno, svatko će prvo pogledati sebe. Onaj trojac u dnevnom boravku sa zastarjelim, golemim socijalističkim regalom ostat će sam.
Diskretna simbolika
Monumentalni regal, kakvog se moglo naći u svakoj drugoj kući osamdesetih godina, te obična, serijska kuhinja, samo je dio odlične scenografije Aleksandra Denića. Rotirajuća scena utoliko je efektnija što se svaki njen dio izlaže gledateljima iz raznih kutova, i predstavlja ulicu, kafić, mrtvačnicu i druge prostore. Posebno su interesantni veliki panoi koji su valjda u Mistu ostali zaboravljeni, i puni su diskretne simbolike: od reklame za odvratan praškasti napitak na kome su, moguće brat i sestra, do jasno istaknute riječi “droga” na panou Droge Portorož. Kostimi Ane Savić Gecan podsjetili su nas na nelijepu modu i frizure iz osamdesetih i devedesetih.
Jezik u predstavi je vrlo šarolik, gotovo “šporak”. Čuju se tu različiti dijalekti, varijante dalmatinskog koje katkad prelaze u književni standard. U pravilu takvo šarenilo smeta izvedbi, ali ovdje nije osobito važno. Može se opaziti da književnije govore službene osobe ili oni koji im se obraćaju. Sve karte bačene su na karakterizaciju likova i stvaranje ugođaja koji je zloslutno podcrtan glazbom Saše Antića i Luke Barbića. Predstava je snažna, teška, punokrvna i bolji uvod u dramsku sezonu teško je i zamisliti.