"Uopće ne izgledate kako sam očekivala", dočekala je Jamesa Bonda agentica bolivijske tajne službe Camille prilikom njihova prvog susreta. Camilleine riječi prenijele su se i na recepciju “Zrna utjehe” (“Quantum Of Solace”, 2008.), možda i najomraženijeg dijela akcijskog serijala o agentu 007.
Naime, drugi Bond-film Daniela Craiga nije izgledao onako kako su mnogi očekivali nakon njegova prvijenca “Casino Royale”, koji je bio bliži klasičnoj formuli koliko god da ju je resetirao i prizemljio, prilagodio vremenu nastanka. Zaista, “Zrno utjehe” izbacilo je tradiciju iz jurećeg vozila da je pregazi kamion iz suprotnog traka, da padne s litice ili udari u buldožer, poput automobila u brzoj i žestokoj uvodnoj akcijskoj sceni. U filmu nema Moneypenny i jedini Q je onaj u naslovu “Quantum Of Solace”.
Agent 007 ne predstavlja se kao “Bond, James Bond”, ne izgovara duhovite “one-linere” i u jednoj sceni ne zna što pije, a to je votka-martini samo u tragovima. Izostao je i Bondov pucanj u protivnika s druge strane cijevi pištolja kroz koju je sagledana “intro” scena.
Junak neće završiti u krevetu s glavnom Bond-djevojkom Camille (Olga Kurylenko), niti ona ima neko seksualno aluzivno ili štosno prezime, tipa Pussy Gallore, Holly Goodhead, Plenty O’Toole ili Xenia Onatopp. Sporedna Bond-djevojka (Gemma Arterton) odgovara tom opisu, no predstavlja se samo kao Fields, da bismo tek na odjavnoj špici doznali njezino ime Strawberry, dakle kao pjesma Beatlesa.
Negativac iz organizacije “Quantum” Dominic Greene (Mathieu Amalric), uzgred najslabija stavka filma, nije uobičajeni megalomanijak koji planira zavladati svijetom i stoluje u umjetnom vulkanu, nego želi kontrolirati i monopolizirati opskrbu vodom u Boliviji.
Okej, 007 odijeva smoking, u jednom trenutku ispali “trade-mark” uzrečicu “Of course you are” (“Naravno da jeste”), a tu je i referencija na “Goldfingera”, samo s djevojkom na krevetu prekrivenom naftom umjesto zlatom. No, to su sitnice u odnosu na ostatak filma koji je možda i najviše od svih prethodnika odstupio od formule, na razočaranje rigidnih fanova i purista, ali i bio puno jednostavniji i izravniji od preostalih Craigovih “Bondova” (“Skyfall”, “Spectre”, “Za smrt nema vremena”).
Unatoč tome ili baš zato, “Zrno utjehe” ipak funkcionira i zavrjeđuje novo gledanje, po mogućnosti u paketu s “Casinom Royale”. Podsjetimo, “Casino Royale” završio je izdajom i utapanjem Vesper Lynd (Eva Green), velike ljubavi agenta 007, odnosno scenom kad junak upuca gospodina Whitea (Jesper Christensen) u nogu i izgovori mitsko “Bond, James Bond”.
Tamo gdje je stao prethodnik nastavlja “Quantum Of Solace” (Bond juri s gospodinom Whiteom u gepeku), djelujući kao druga polovina istog filma koji bi se mogao spojiti u jednu epsku cjelinu, njegova logična kontinuacija u pogledu akcije, teme (osveta) i karakterizacije.
Nešto tako bilo je potpuno novo u serijalu do “Zrna utjehe”. Najbliže je tome došao povratnički “Bond” Seana Conneryja “Dijamanti su vječni”, koji se nadovezao na film “U službi njezinog veličanstva” Georgea Lazenbyja, s Bondom željnim osvete zbog smrti supruge Tracy. Uvod je obećavao, no “Diamonds Are Forever” brzo je izgubio početni sjaj i postao lepršav akcijski triler u kojem se 007 ponašao kao da nije izgubio voljenu ženu zavodeći Bond-djevojke i pripremajući teren za Rogera Moorea.
Srećom, “Quantum Of Solace” je tonalno/karakterno ujednačeniji, više se ugledao u osvetnički intoniranu “Dozvolu za ubojstvo” Timothyja Daltona kao Craigom prije Craiga i ispao film kakav je “Dijamanti su vječni” trebao ispasti. “Licence To Kill” nije najtoplije dočekan u realnom vremenu, izgledajući više kao akcijski triler s kraja osamdesetih (“Smrtonosno oružje”, “Umri muški”) nego Bond-film, ali upravo ga to čini posebnim unutar serijala koji je oduvijek pratio kretanja na akcijskom tržištu.
“Čovjek sa zlatnim pištoljem” koketirao je s kung-fu filmovima, “Operacija svemir” sa SF-om, “Octopussy” s “indianajonesovskom” avanturom itd. “Zrno utjehe” akcijski je film za epohu Jasona Bournea, ali je kinetičku i kaotičnu “bourneovsku” stilizaciju (drhtava kamera, mahnita montaža) prilagodio priči, odnosio glavnom liku, nemilosrdnijem nego ikad prije i poslije.
Bond daje gas do daske u spektakularnoj uvodnoj sceni potjere i nastavlja juriti u punoj brzini do kraja filma zaslijepljen srdžbom u potrazi za osvetom koju traži i Camille, pa nije čudno da nemaju vremena za ljubav, niti za katarzu. Nasrtljivi akcijski izričaj odgovara intenzitetu junakova bijesa i njegovu unutarnjem kaosu u ovoj osvetničkoj vožnji od filma.
Redatelj Marc Forster (drame “Bal čudovišta”, “Gonič zmajeva”, “San za životom J.M. Barrieja”) dobro se snašao u prvom izletu u akciju (“Naoružani propovjednik”, “Svjetski rat Z”), načinivši Bonda “protresenim”, ako ne i “promiješanim”. Akcijske scene su vratolomne i rapidne, Craig nikad tjelesniji u ulozi, a ritam neumoljiv, tako da ne čudi trajanje filma od 97 minuta bez odjavne špice (ukupno 101), što ga čini najkraćim u serijalu, kraćim i od “Dr. Noa”.
Dovoljno je usporediti akciju paralelno montiranu s izvedbom opere u “Zrnu utjehe” i “Špijunu koji me volio” da se uvidi razlika u pristupu, ali i u tome koliko se svijet promijenio od Mooreove do Craigove ere. Svijet je u međuvremenu izgubio nešto romantično u sebi, postao je nemilosrdan i užurban. “Quantum Of Solace” odraz je tog svijeta.