‘Žena s gumenim rukavicama‘: Spremačica hoće ići na more

Čišćenje WC-a od strane sredovječne protagonistice u jednoj od prvih scena "Žene s gumenim rukavicama" sugerira da bi film koji kao redatelj, producent, montažer i direktor fotografije potpisuje ambiciozni Mario Šulina mogao postati hrvatska inačica "Savršenih dana" Wima Wendersa.

No, iako je Mirna slična liku Hiriyame kao dobrohotna, stoička i optimistična osoba kojoj ništa nije teško, usto u minimalistički dojmljivoj interpretaciji Arete Ćurković poput Kojija Yakusha, a "Žena s gumenim rukavicama" je zamišljena i kao intimna karakterna studija, posrijedi ipak nije priča o čistačici toaleta.

Naime, Mirna je spremačica u jednoj slavonskoj školi. Ona ne čisti samo WC sa žutim rukavicama na rukama; kuha kavu ravnatelju i učiteljima, pere šalice, okopava vrt i skuplja lišće ispred zgrade... radi sve što treba kao dio tzv. tehičkog osoblja škole. "Žena u rukavicama" nastavlja se na nedavnu "Zbornicu" Sonje Tarokić.

Razlika je da scenarij Ivora Martinića (dirljivi Ogrestin "Plavi cvijet") i Franje Nagulova ("Adam", redateljski prvijenac Šuline) daje pogled na unutarnju dinamiku osnovne škole i obrazovnog sustava iz perspektive sredovječne spremačice, a ne mlade pedagogice.

Mirna nosi veću težinu uzimajući u obzir da je ona u još izraženijoj mjeri pripadnica "malih ljudi", na čiju stranu Šulina otvoreno staje, tj. da se (s)nalazi usred štrajka prosvjetara za povišicu kojom bi ona platila medicinsku sestru da joj pomaže oko bolesne majke, pa i (simbolički) otišla na more.

Međutim, ispred karakterne studije, za koju je Ćurković glumački više nego kapacitirana nakon uloge u superiornijem socijalno angažiranom filmu "Happy Endings", Šulina stavlja naglasak na socijalnu dramu hvalevrijednih, ali pamfletski prenaglašenih političkih žalaca spram korumpiranog sustava i institucija, vlade, sindikata, škole, koji priređuju "predstavu u začaranom krugu ljudi na doživotnim funkcijama" i iskorištavaju hrvatske Mirne.

Primjerice, ravnatelj škole (Miro Čabraja) traži od Mirne da radi unatoč štrajku, znajući da ona neće reći "ne" iako je na njegovo mazanje očiju "Vi ste meni vrijedni zlata" odgovorila "Onda je zlato pojeftinilo", čak i ako treba biti u školi u subotu, kad dolazi majstor za ličenje zidova jedne učionice.

To je povod za najbolju scenu "Žene s gumenim rukavicama": majstor prekriva cvijeće naslikano na zidu učionice pred očima Mirne, što je lijepa i suptilna simbolika s obzirom na to da protagonisticu upoznajemo kako u prvoj sceni miluje cvijet koji raste iz betona. Takve suptilnosti nasušno nedostaje filmu pretežno televizičnog prosedea i kazališnog pristupa režiji/glumi.

Hrabro je od Šuline da skida (žute) rukavice kad kritizira politiku, ali dosta toga zvuči parolaški u sindikalno-aktivističkom smislu tako da dijalozi ne djeluju prirodno i "ljudski", posebice što ih izgovaraju nerijetko ukočeni glumci (ne računajući Ćurković, Sandru Lončarić i Antoniju Mrkonjić), uz puno općih mjesta iz svagdana Lijepe naše ("Svaki put odaberemo krive na izborima", "Gdje su ti djeca? U Njemačkoj, di bi bili?", a tu je i spomen Irske u kontekstu bijega mladih iz Hrvatske u inozemstvo).

"Zvučiš kao likovi iz filmova Coste Gavrasa", čujemo u filmu. Plemenita je težnja da Šulina bude hrvatski Gavras ili Ken Loach, angažirani filmaš zainteresiran za ljudska/radnička prava, ali Šulina nije još zaslužio tu titulu. Iskreno mu želim(o) da idući put bolje pomiri aktivizam i filmaštvo.