Hvalevrijedni i raritetni potez povuklo je kino "Karaman" s vraćanjem "Vožnje" (2011.) na ovotjedni repertoar povodom nedavno proslavljene desete godišnjice filma, jednog od najboljih iz protekle dekade. U hrvatskoj kinomreži, za razliku od američke i europske, prilično se rijetko prate i slave obljetnice pojedinih filmova u približno realnom vremenu.
Još je rjeđe da se ponovno slavljenički projiciraju ovako noviji filmovi kao što je "Drive" koji je koncem svibnja 2011. imao premijeru u Cannesu, gdje je Nicolas Winding Refn ("Samo bog prašta", "Neonski demon") zasluženo osvojio nagradu za režiju, a u našim kinima je zaigrao u rujnu u distribuciji MG Filma.
---
FILM: Drive; akcijski krimić; SAD, 2011. REŽIJA: Nicolas Winding Refn ULOGE: Ryan Gosling, Carey Mulligan DISTRIBUCIJA: MG Film OCJENA: *****
---
"Karaman" je s ovim potezom preduhitrio čak i "Prince Charles Cinema" koji je upravo uvrstio obljetničarsku projekciju "Vožnje" na repertoar (6. srpnja), a londonsko kino je valjda najažurnije i najpostojanije u obilježavanju godišnjica kultnih/značajnih filmova na Starom kontinentu, ako ne i cijelom svijetu.
Splitski filmofili trebali bi podržati inicijativu i "provozati" se uz nadu da "Drive" neće biti usamljeni slučaj kad su u pitanju obljetnice (modernih) kult-klasika u hrvatskim kinima. Jer, "Vožnja" traži veliki ekran i neprocjenjiv je doživljaj ponovno pogledati Refnov film u kinu, nepunih deset godina nakon što je na ovome mjestu (u)krasio vrh "best of" liste 2011.
"Drive" je jedan od audiovizualno najatmosferičnijih filmova novog milenija i najumjetničkijih akcijskih krimi-trilera uopće, pravo hipnotično kinoiskustvo. Slika i muzika akcijska su kinetika "Vožnje", uspostavljaju tijek i ritam filma i čine ga da djeluje izvan ovoga svijeta.
Stilizirani purpurno neonski vizuali i zvuk postaju jedno u uvodu kad synth-pop pjesma "Nightcall" trenutačno uspostavi snoliki ugođaj noćne vožnje kroz neonski "noir" Los Angelesa, velegrada koji je prije Refna najbolje snimao Michael Mann ("Heat"). Oči i uši upijaju atmosferu i gledatelj je smjesta (nanovo) uvučen u film i podzemni svijet Los Angelesa.
Prvih desetak minuta kazuju sve što publika treba znati o filmu pojačane glazbe i smanjenih dijaloga, te šutljivom glavnom liku i njegovom djelu. Vozač (Ryan Gosling u jednom od boljih izdanja) izlaže preko telefona svoj "modus operandi" klijentima za koje će odigrati ulogu "getaway drivera", što mu je povremeni posao sa strane uz rad u mehaničarskoj radionici i kaskaderstvo, tj. dubliranje filmskih zvijezda u akcijskim scenama vožnje.
"U ovom gradu ima sto tisuća ulica. Ne trebate znati rutu. Samo mi dajte vrijeme i mjesto, a ja vam dam pet minuta. Ja sam vaš za sve što se događa u tih pet minuta. Bez obzira na sve. Za sve što se dogodi minutu kasnije, prepušteni ste sami sebi", govori Vozač i kasnije će istaknuti "Ne sudjelujem u pljački, ne nosim pištolj, samo vozim".
---
---
Njegova preciznost, kulerstvo i ravnodušnost su nevjerojatni u toj prvoj akciji, kad izbjegava policijske automobile i helikoptere za volanom Chevyja Impale od 300 konja na koji bi bili ljubomorna i ekipa "Brzih i žestokih". Nijedna riječ nije prozborena tijekom akcije, ako ne računamo policijski radio, a o Vozaču doznajemo više nego da su izgovorene kartice teksta.
On je predstavljen dok radi ono za što je rođen, kao lopov Jamesa Caana u Mannovu prvijecu "Thief" koji je izvršio veliki slikovni (neon-noir vizuali), zvukovni (sintisajzerski soundtrack) i karakterni utjecaj za "Drive" (usamljeni anti-heroj), zajedno s filmom "Heat" istog redatelja, "Vozačem" Waltera Hilla, ali i Scorseseovim "Taksistom", dok je sam utjecao na "Baby Drivera" Edgara Wrighta.
Kad junak koji se ne vezuje za nikoga spomene "minute", teško je ne sjetiti se De Nirova lika Neala McCauleyja iz "Vrućine" i njegove filozofije "Don't let yourself get attached to anything you are not willing to walk out on in 30 seconds flat if you feel the heat around the corner".
Noćni Los Angeles u viziji Refna i direktora fotografije Newtona Thomasa Sigela izgleda kao da su fluorescentne alge na Fijiju izašle iz mora i obasjale mrak, onako kako je McCauley pričao Eady, jedinoj ženi zbog koje je zamalo promijenio svoju filozofiju o "napuštanju u roku od pola minute ako osjetiš vrućinu iza ugla".
Zaljubljenost u susjedu Irene (preneodoljiva Carey Mulligan), majku malog Benicija i njegovu Eady, pa i Betty ("Taxi Driver"), navest će i Vozača da pokuša napustiti podzemni svijet i iskupiti se za izvjesnu mračnu prošlost u kojoj je prije mogao biti "bad guy" nego heroj kao u sadašnjosti.
Sugerira to scena kad Benicio gleda crtić i Vozač ga pita kako zna da je jedan lik loš – zato što je morski pas. "Nema dobrih morski pasa", pita Vozač. Ipak, njegova romansa s Irene je predivna, jedna je od najljepših u novije vrijeme, gotovo u potpunosti oslikana pomoću govora tijela, glazbe (odlična "A Real Hero", još bolja "Under Your Spell") i simbola.
---
---
Prilikom zajedničke vožnje, Irene će staviti prste na Vozačevu ruku dok se odmara na mijenjaču brzina i potvrditi zapečatiti među njima, stvorenu u odsutnosti njezinog supruga (Oscar Isaac) koji služi zatvorsku kaznu. Sreća govori tisuću riječi, ali kratkog je vijeka, kao svjetlo na semaforu.
Kad Irene, potom, dozna da joj muž izlazi iz zatvora i to saopći Vozaču, auto se simbolički zaustavlja na semafor koji svijetli crveno. A Vozačev pokušaj da pomogne Ireneinu mužu u pljački zalagaonice, kako bi vratio dugove i spasio nju i sina od moguće krvave naplate, poći će po naopako.
"Od 2000 pljački godišnje, morao je izabrati krivu", govori mafijaš Bernie Rose (Albert Brooks, kao poveznica s "Taksistom"), bivši producent "seksi" akcijskih filmova osamdesetih koje je "jedan kritičar nazvao europskima", baš kako bi mogao nazvati i "Drive", savršen spoj "art-house" i "mainstream" ostvarenja, kinematografije Europe i Amerike.
Ključna scena za Vozača i Irene, pa i sam film, postaje ona nezaboravna u liftu. Irene i Vozač ulaze u lift, gdje se već nalazi neki tip koji je, kao, pogriješio kat. Uvidjevši da tip ima pištolj i da je sigurno došao ubiti njega ili nju, Vozač zaštitnički pomakne Irene u stranu u "slow motionu" i strastveno je poljubi, svjestan da je njihovoj ljubavi vrijeme isteklo i da će heroj morati probuditi u sebi zatomljenog "bad guya" i pokazati svoju pravu prirodu.
Nakon što odvoji svoje usne od njezinih u snoliko-fantazijskom prizoru poljupca, slijedi košmarna java i Vozač brutalno iscipelari tipa na mrtvo ime tako da bi i jedan Gaspar Noe bio više nego zadovoljan. Vrata lifta se zatvaraju s Vozačem unutra i šokiranom Irene vani, isključujući ga od ljubavi i ljudskosti koju će negirati kad stavi kaskadersku masku na glavu prilikom ubijanja negativaca, izgledajući kao maskirani antagonist "slasher" horora osamdesetih.
Rijetko neki noviji film prolazi put od nasilja do zaljubljivanja i natrag, a da je pritom podjednako hipnotičan. Gledatelj je opčinjen "Vožnjom" i opet potpada pod njezinu čaroliju, kao u magičnoj pjesmi "Under Your Spell". Ljubav se dogodila na prvi i novi pogled.
---
Podsjetnik na kritiku iz rujna 2011. godine: Refn je ‘the mann‘
Sekvenca u dizalu perfektno ilustrira režijsku poetiku “Vožnje“, jednog od najboljih filmova ove i bilo koje druge godine. U liftu se nalazi junak, znan samo kao Vozač (Ryan Gosling), njegova susjeda Irene (Carey Mulligan) i neki tip koji je “pogriješio kat“.
Driver krajičkom oka opaža da je frajer opasan pištoljem i sluti da će doći do okršaja. Danski redatelj Nicolas Winding Refn (“Diler“, “Valhalla se budi“, “Bronson“) bilda “mctiernanovski“ akcijski “suspense“, kao da snima “hommage“ razmjerno sličnoj sceni iz “Umri muški 3“ (1995.), u kojoj je John McClane, također u dizalu, prozreo lažne policajce.
A onda što? Dopušta Vozaču da zaštitnički odmakne Irene u stranu, okrene se ka njoj, zagrli je i poljubi, sve u predivnom, poetičnom “slow motionu“ u rangu Jamesa Camerona i onog magičnog poljupca u inat detonaciji atomske bombe iz “Istinitih laži“ (1994.). Tek onda, nakon nježnog ljubavnog praska, slijedi (očekivani) akcijski proplamsaj krvi i nasilja, praćen “gasparnoeovski“ brutalnim obračunom Drivera s plaćenim ubojicom (šifra: kašenje glave).
U svega nekoliko sekundi, “Drive“ je promijenio brzinu, od treptave ljubavne priče do intenzivnog akcijskog filma, jednako kao što celuloidnim posvetama šara naprijed-natrag po kinematografskim dekadama, od avangardnih šezdesetih naovamo, ali nekako ostaje najčvršće uzemljen u sedamdesetima i osamdesetima.
Zakonitosti arhetipskog američkog žanrovskog (akcijskog) filma, kakve je nekoć radio u scenama pucačine citirani Walter Hill, Refn je uspješno prilagodio europskom svjetonazoru i stoičkim, maskulinim, bezimenim usamljenicima škrtim na riječima iz Melvilleovih filmova ili Leonoevih “špageta“, karakterno definiranim postupcima.
Da je ponešto razgovorljiviji, Driver bi možda ispalio filozofsku rečenicu na tragu Vincenta iz “Collaterala“ (2004.): “Milijuni galaksija, stotine milijuna zvijezda i točkica na jednoj u treptaju. To smo mi, izgubljeni u svemiru...“.
Danju je Vozač kaskader i dublira glavne zvijezde američkih akcijskih filmova u opasnim prizorima potjera, prevrćući policijske automobile za hollywodske produkcije, dok po noći radi kao vozač za bijeg za oružane pljačke i nadmudruje se s pripadnicima zakona. Kao svojevrsni Transporter, Driver ima svoja pravila.
“Ne sudjelujem u pljački, ne nosim pištolj, samo vozim“, kazuje on pribrano, krećući se od jednog posla do drugog bez emocionalnih veza, kao da poštuje onu McCauleyjevu (Robert De Niro, “Vrućina“) sentencu o “napuštanju u roku od pola minute ako osjetiš vrućinu iza ugla“, dok ga ljubav nenadano ne (s)nađe, toliko jako da će zbog nje staviti sve na kocku i poći na put s kojeg je upitno da će se vratiti.
Čak je i glavni negativac, Bernie Rose (Albert Brooks), bivši filmski producent koji je, prije nego što je postao istureni igrač svijeta podzemlja, snimao akciće. “Jedan ih je kritičar zvao europskim, a meni su bili sranje“, veli Rose.
“Vožnja“ je klasični američki akcijski film o brzim automobilima i pljački koja polazi po zlu, no režiran s europskim senzibilitetom, jer Refn se ne namjerava kandidirati za “Brze i žestoke 6“, pa makar za volanom svemogući Driver jurio trkaćim autima od 300 konjskih snaga kao nekoć Bullitt.
Stilizirani spoj Amerike i Europe, komercijalnog i artističkog pristupa, ovako savršeno funkcionira samo kod Michaela Manna (“Heat“, “Collateral“). “Drive“ posjeduje “mannovsku“ atmosferu, počevši od pogođenog elektronskog soundtracka, koji govori tamo gdje riječi šute (tri osobna favorita: “A Real Hero“, “Under Your Spell“, “Nightcall“), do otuđene “neonoir“ vizije suvremenog Los Angelesa.
Snoliki, hipnotički ritam Refnove režije savršeno pogoduje ugođaju metafizičke akcijske romanse “izgubljene u svemiru“ locirane ispod “milijuna galaksija, stotina milijuna zvijezda“, s ljubavlju kao “točkicom na jednoj u treptaju.
Hvalevrijedni i raritetni potez povuklo je kino "Karaman" s vraćanjem "Vožnje" (2011.) na ovotjedni repertoar povodom nedavno proslavljene desete godišnjice filma, jednog od najboljih iz protekle dekade. U hrvatskoj kinomreži, za razliku od američke i europske, prilično se rijetko prate i slave obljetnice pojedinih filmova u približno realnom vremenu.
Još je rjeđe da se ponovno slavljenički projiciraju ovako noviji filmovi kao što je "Drive" koji je koncem svibnja 2011. imao premijeru u Cannesu, gdje je Nicolas Winding Refn ("Samo bog prašta", "Neonski demon") zasluženo osvojio nagradu za režiju, a u našim kinima je zaigrao u rujnu u distribuciji MG Filma.
---
FILM: Drive; akcijski krimić; SAD, 2011. REŽIJA: Nicolas Winding Refn ULOGE: Ryan Gosling, Carey Mulligan DISTRIBUCIJA: MG Film OCJENA: *****
---
"Karaman" je s ovim potezom preduhitrio čak i "Prince Charles Cinema" koji je upravo uvrstio obljetničarsku projekciju "Vožnje" na repertoar (6. srpnja), a londonsko kino je valjda najažurnije i najpostojanije u obilježavanju godišnjica kultnih/značajnih filmova na Starom kontinentu, ako ne i cijelom svijetu.
Splitski filmofili trebali bi podržati inicijativu i "provozati" se uz nadu da "Drive" neće biti usamljeni slučaj kad su u pitanju obljetnice (modernih) kult-klasika u hrvatskim kinima. Jer, "Vožnja" traži veliki ekran i neprocjenjiv je doživljaj ponovno pogledati Refnov film u kinu, nepunih deset godina nakon što je na ovome mjestu (u)krasio vrh "best of" liste 2011.
"Drive" je jedan od audiovizualno najatmosferičnijih filmova novog milenija i najumjetničkijih akcijskih krimi-trilera uopće, pravo hipnotično kinoiskustvo. Slika i muzika akcijska su kinetika "Vožnje", uspostavljaju tijek i ritam filma i čine ga da djeluje izvan ovoga svijeta.
Stilizirani purpurno neonski vizuali i zvuk postaju jedno u uvodu kad synth-pop pjesma "Nightcall" trenutačno uspostavi snoliki ugođaj noćne vožnje kroz neonski "noir" Los Angelesa, velegrada koji je prije Refna najbolje snimao Michael Mann ("Heat"). Oči i uši upijaju atmosferu i gledatelj je smjesta (nanovo) uvučen u film i podzemni svijet Los Angelesa.
Prvih desetak minuta kazuju sve što publika treba znati o filmu pojačane glazbe i smanjenih dijaloga, te šutljivom glavnom liku i njegovom djelu. Vozač (Ryan Gosling u jednom od boljih izdanja) izlaže preko telefona svoj "modus operandi" klijentima za koje će odigrati ulogu "getaway drivera", što mu je povremeni posao sa strane uz rad u mehaničarskoj radionici i kaskaderstvo, tj. dubliranje filmskih zvijezda u akcijskim scenama vožnje.
"U ovom gradu ima sto tisuća ulica. Ne trebate znati rutu. Samo mi dajte vrijeme i mjesto, a ja vam dam pet minuta. Ja sam vaš za sve što se događa u tih pet minuta. Bez obzira na sve. Za sve što se dogodi minutu kasnije, prepušteni ste sami sebi", govori Vozač i kasnije će istaknuti "Ne sudjelujem u pljački, ne nosim pištolj, samo vozim".
---
---
Njegova preciznost, kulerstvo i ravnodušnost su nevjerojatni u toj prvoj akciji, kad izbjegava policijske automobile i helikoptere za volanom Chevyja Impale od 300 konja na koji bi bili ljubomorna i ekipa "Brzih i žestokih". Nijedna riječ nije prozborena tijekom akcije, ako ne računamo policijski radio, a o Vozaču doznajemo više nego da su izgovorene kartice teksta.
On je predstavljen dok radi ono za što je rođen, kao lopov Jamesa Caana u Mannovu prvijecu "Thief" koji je izvršio veliki slikovni (neon-noir vizuali), zvukovni (sintisajzerski soundtrack) i karakterni utjecaj za "Drive" (usamljeni anti-heroj), zajedno s filmom "Heat" istog redatelja, "Vozačem" Waltera Hilla, ali i Scorseseovim "Taksistom", dok je sam utjecao na "Baby Drivera" Edgara Wrighta.
Kad junak koji se ne vezuje za nikoga spomene "minute", teško je ne sjetiti se De Nirova lika Neala McCauleyja iz "Vrućine" i njegove filozofije "Don't let yourself get attached to anything you are not willing to walk out on in 30 seconds flat if you feel the heat around the corner".
Noćni Los Angeles u viziji Refna i direktora fotografije Newtona Thomasa Sigela izgleda kao da su fluorescentne alge na Fijiju izašle iz mora i obasjale mrak, onako kako je McCauley pričao Eady, jedinoj ženi zbog koje je zamalo promijenio svoju filozofiju o "napuštanju u roku od pola minute ako osjetiš vrućinu iza ugla".
Zaljubljenost u susjedu Irene (preneodoljiva Carey Mulligan), majku malog Benicija i njegovu Eady, pa i Betty ("Taxi Driver"), navest će i Vozača da pokuša napustiti podzemni svijet i iskupiti se za izvjesnu mračnu prošlost u kojoj je prije mogao biti "bad guy" nego heroj kao u sadašnjosti.
Sugerira to scena kad Benicio gleda crtić i Vozač ga pita kako zna da je jedan lik loš – zato što je morski pas. "Nema dobrih morski pasa", pita Vozač. Ipak, njegova romansa s Irene je predivna, jedna je od najljepših u novije vrijeme, gotovo u potpunosti oslikana pomoću govora tijela, glazbe (odlična "A Real Hero", još bolja "Under Your Spell") i simbola.
---
---
Prilikom zajedničke vožnje, Irene će staviti prste na Vozačevu ruku dok se odmara na mijenjaču brzina i potvrditi zapečatiti među njima, stvorenu u odsutnosti njezinog supruga (Oscar Isaac) koji služi zatvorsku kaznu. Sreća govori tisuću riječi, ali kratkog je vijeka, kao svjetlo na semaforu.
Kad Irene, potom, dozna da joj muž izlazi iz zatvora i to saopći Vozaču, auto se simbolički zaustavlja na semafor koji svijetli crveno. A Vozačev pokušaj da pomogne Ireneinu mužu u pljački zalagaonice, kako bi vratio dugove i spasio nju i sina od moguće krvave naplate, poći će po naopako.
"Od 2000 pljački godišnje, morao je izabrati krivu", govori mafijaš Bernie Rose (Albert Brooks, kao poveznica s "Taksistom"), bivši producent "seksi" akcijskih filmova osamdesetih koje je "jedan kritičar nazvao europskima", baš kako bi mogao nazvati i "Drive", savršen spoj "art-house" i "mainstream" ostvarenja, kinematografije Europe i Amerike.
Ključna scena za Vozača i Irene, pa i sam film, postaje ona nezaboravna u liftu. Irene i Vozač ulaze u lift, gdje se već nalazi neki tip koji je, kao, pogriješio kat. Uvidjevši da tip ima pištolj i da je sigurno došao ubiti njega ili nju, Vozač zaštitnički pomakne Irene u stranu u "slow motionu" i strastveno je poljubi, svjestan da je njihovoj ljubavi vrijeme isteklo i da će heroj morati probuditi u sebi zatomljenog "bad guya" i pokazati svoju pravu prirodu.
Nakon što odvoji svoje usne od njezinih u snoliko-fantazijskom prizoru poljupca, slijedi košmarna java i Vozač brutalno iscipelari tipa na mrtvo ime tako da bi i jedan Gaspar Noe bio više nego zadovoljan. Vrata lifta se zatvaraju s Vozačem unutra i šokiranom Irene vani, isključujući ga od ljubavi i ljudskosti koju će negirati kad stavi kaskadersku masku na glavu prilikom ubijanja negativaca, izgledajući kao maskirani antagonist "slasher" horora osamdesetih.
Rijetko neki noviji film prolazi put od nasilja do zaljubljivanja i natrag, a da je pritom podjednako hipnotičan. Gledatelj je opčinjen "Vožnjom" i opet potpada pod njezinu čaroliju, kao u magičnoj pjesmi "Under Your Spell". Ljubav se dogodila na prvi i novi pogled.
---
Podsjetnik na kritiku iz rujna 2011. godine: Refn je ‘the mann‘
Sekvenca u dizalu perfektno ilustrira režijsku poetiku “Vožnje“, jednog od najboljih filmova ove i bilo koje druge godine. U liftu se nalazi junak, znan samo kao Vozač (Ryan Gosling), njegova susjeda Irene (Carey Mulligan) i neki tip koji je “pogriješio kat“.
Driver krajičkom oka opaža da je frajer opasan pištoljem i sluti da će doći do okršaja. Danski redatelj Nicolas Winding Refn (“Diler“, “Valhalla se budi“, “Bronson“) bilda “mctiernanovski“ akcijski “suspense“, kao da snima “hommage“ razmjerno sličnoj sceni iz “Umri muški 3“ (1995.), u kojoj je John McClane, također u dizalu, prozreo lažne policajce.
A onda što? Dopušta Vozaču da zaštitnički odmakne Irene u stranu, okrene se ka njoj, zagrli je i poljubi, sve u predivnom, poetičnom “slow motionu“ u rangu Jamesa Camerona i onog magičnog poljupca u inat detonaciji atomske bombe iz “Istinitih laži“ (1994.). Tek onda, nakon nježnog ljubavnog praska, slijedi (očekivani) akcijski proplamsaj krvi i nasilja, praćen “gasparnoeovski“ brutalnim obračunom Drivera s plaćenim ubojicom (šifra: kašenje glave).
U svega nekoliko sekundi, “Drive“ je promijenio brzinu, od treptave ljubavne priče do intenzivnog akcijskog filma, jednako kao što celuloidnim posvetama šara naprijed-natrag po kinematografskim dekadama, od avangardnih šezdesetih naovamo, ali nekako ostaje najčvršće uzemljen u sedamdesetima i osamdesetima.
Zakonitosti arhetipskog američkog žanrovskog (akcijskog) filma, kakve je nekoć radio u scenama pucačine citirani Walter Hill, Refn je uspješno prilagodio europskom svjetonazoru i stoičkim, maskulinim, bezimenim usamljenicima škrtim na riječima iz Melvilleovih filmova ili Leonoevih “špageta“, karakterno definiranim postupcima.
Da je ponešto razgovorljiviji, Driver bi možda ispalio filozofsku rečenicu na tragu Vincenta iz “Collaterala“ (2004.): “Milijuni galaksija, stotine milijuna zvijezda i točkica na jednoj u treptaju. To smo mi, izgubljeni u svemiru...“.
Danju je Vozač kaskader i dublira glavne zvijezde američkih akcijskih filmova u opasnim prizorima potjera, prevrćući policijske automobile za hollywodske produkcije, dok po noći radi kao vozač za bijeg za oružane pljačke i nadmudruje se s pripadnicima zakona. Kao svojevrsni Transporter, Driver ima svoja pravila.
“Ne sudjelujem u pljački, ne nosim pištolj, samo vozim“, kazuje on pribrano, krećući se od jednog posla do drugog bez emocionalnih veza, kao da poštuje onu McCauleyjevu (Robert De Niro, “Vrućina“) sentencu o “napuštanju u roku od pola minute ako osjetiš vrućinu iza ugla“, dok ga ljubav nenadano ne (s)nađe, toliko jako da će zbog nje staviti sve na kocku i poći na put s kojeg je upitno da će se vratiti.
Čak je i glavni negativac, Bernie Rose (Albert Brooks), bivši filmski producent koji je, prije nego što je postao istureni igrač svijeta podzemlja, snimao akciće. “Jedan ih je kritičar zvao europskim, a meni su bili sranje“, veli Rose.
“Vožnja“ je klasični američki akcijski film o brzim automobilima i pljački koja polazi po zlu, no režiran s europskim senzibilitetom, jer Refn se ne namjerava kandidirati za “Brze i žestoke 6“, pa makar za volanom svemogući Driver jurio trkaćim autima od 300 konjskih snaga kao nekoć Bullitt.
Stilizirani spoj Amerike i Europe, komercijalnog i artističkog pristupa, ovako savršeno funkcionira samo kod Michaela Manna (“Heat“, “Collateral“). “Drive“ posjeduje “mannovsku“ atmosferu, počevši od pogođenog elektronskog soundtracka, koji govori tamo gdje riječi šute (tri osobna favorita: “A Real Hero“, “Under Your Spell“, “Nightcall“), do otuđene “neonoir“ vizije suvremenog Los Angelesa.
Snoliki, hipnotički ritam Refnove režije savršeno pogoduje ugođaju metafizičke akcijske romanse “izgubljene u svemiru“ locirane ispod “milijuna galaksija, stotina milijuna zvijezda“, s ljubavlju kao “točkicom na jednoj u treptaju.
Hvalevrijedni i raritetni potez povuklo je kino "Karaman" s vraćanjem "Vožnje" (2011.) na ovotjedni repertoar povodom nedavno proslavljene desete godišnjice filma, jednog od najboljih iz protekle dekade. U hrvatskoj kinomreži, za razliku od američke i europske, prilično se rijetko prate i slave obljetnice pojedinih filmova u približno realnom vremenu.
Još je rjeđe da se ponovno slavljenički projiciraju ovako noviji filmovi kao što je "Drive" koji je koncem svibnja 2011. imao premijeru u Cannesu, gdje je Nicolas Winding Refn ("Samo bog prašta", "Neonski demon") zasluženo osvojio nagradu za režiju, a u našim kinima je zaigrao u rujnu u distribuciji MG Filma.
"Karaman" je s ovim potezom preduhitrio čak i "Prince Charles Cinema" koji je upravo uvrstio obljetničarsku...
