‘Vincent mora umrijeti‘: Zora živih luđaka

Epidemija agresije, bijesa i nasilja iz francuskog filma ”Vincent mora umrijeti” (”Vincent doit mourir”/”Vincent Must Die”) pogoduje vremenu izlaska dugometražnog redateljskog prvijenca Stéphana Castanga. Refleksija donedavne pandemije može se pročitati između redaka u horor trileru za koji je scenarij napisan prije Covid-19 ludila, ali djeluje kao da je inspiriran njime.

Jednako tako, hrvatska kinodistribucija se dogodila upravo u ljeto, kad vrućina i gužve potenciraju izljeve nasilja, bijesa i agresije kod sudionika u prometu. Koncept iz snomorice vrlo je intrigantan i osovljen oko običnog čovjeka, grafičkog dizajnera Vincenta (Karim Leklou).

Jednog dana Vincenta na radnom mjestu napadne mladi stažist.  Među njima su vladale sitne tenzije, ali čini se da to nije povod napada kad na Vincenta fizički navali i računovođa. Obojica se nisu doimali kao da su u ”normalnom stanju”, na koncu udarali su ga laptopom i ubadali pisalom.

Da situacija nije normalna, odnosno da se Vincent iz nekog razloga nalazi na ”piku” okoline potvrđuje i napad susjedove djece, kao i potpunih stranaca na ulici, poput sredovječne žene koja je dobila nagon da ga pregazi. Tijekom napada svi nisu pri sebi, imaju prazan pogled i izgledaju posjednuto, čak i zombijevski.

Stvar je u kontaktu očima, tj. kad ljudi pogledaju Vincenta automatski pobjesne i imaju ljutu potrebu nasrnuti na njega, uključujući i njegove znance, tako da praktički nigdje nije siguran jer ako ga ne napadnu isti tren kad im se pogledi susretnu samo je pitanje vremena kad će, što potencijalno vrijedi i za konobaricu Margaux (Vimala Pons) koju upoznaje i sa njom se zbližava.

Kao da se cijeli svijet okrenuo protiv Vincenta. Što se, kvragu, događa i zašto? Je li posrijedi neki virus? I je li se događa samo njemu? Baš i ne, sudeći po pandemijskim vijestima koje javljaju o neobjašnjivim nasilnim incidentima diljem zemlje i Vincentovom susretu s beskućnikom Joachimom (Michaël Perez), bivšim profesorom koji otkriva da postoji internetska stranica za žrtve poput njega.

”Pravo pitanje nije zašto”, govori Joachin i potvrđuje namjere redatelja Castanga koji očito cilja na ”opću klimu nasilja” i prije nego što se to eksplicitno izgovori, ali odbija objasniti situaciju i pušta gledatelje da sami izvuku alegorijske odgovore i zaključke.

To film čini dobrodošlo misterioznim/iracionalnim dok Vincent nastoji izbjegavati poglede ili prekinuti kontakt očima ako do njega dođe (malo blesavo da nije posegnuo za sunčanim naočalama), ukratko preživjeti pokušaje ubojstva. Košmarni horor se povremeno miješa crnim humorom, kao kad titularnog protagonista na selu napadne znanac i oni se potuku unutar septičke jame uslijed čega gledatelj može dobiti poriv za povraćanjem, posebice kad Vincent povrati.

No, strava prednjači i ”Vincent mora umrijeti” posjeduje prepoznatljivu patinu brutalnih novovalnih francuskih horora 21. stoljeća kao što su ”Granice” (krv, blato; u ovom slučaju sadržaj septičke jame).  U venecijanskom intervjuu za ”Slobodnu” 2009. George A. Romero je izjavio da ne prati ”novi val” francuskih horora upitan o tom trendu, no reklo bi se da bi mu ”Vincent Must Die” bio dobar.

Naime, film puno duguje Romerovim kultovima poput ”Zore živih mrtvaca” i ”Luđaka” (osobito vidljivo u sceni kad Vincenta napadaju ljudi iz supermarketa podsjećajući na zombije), makar su nabrijaniji kao u remakeu ”Dawn Of The Dead” Zacka Snydera, sve uz dozu apsurdističke komedije/parodije a la ”Noć glupavih mrtvaca”.

Duguje i klasičnim hororima kao što su Hitchcockove ”Ptice”, ”Invazija tjelokradica” Philipa Kaufmana i Carpenterova ”Magla”, pa i ”Mjestu tišine” Johna Krasinskog u pogledu iracionalnog, paranoidnog i visokonceptualnog (uposlena je i carpenterovska elektronička glazba). Utjecaji su prisutni, ali inspirirani Castang pretvara ih u prilično jedinstveno djelo opipljive nelagode, nepopustljivog momentuma i pogođenog tajminga. ”Vincent mora umrijeti” je horor trenutka.