‘Tanka crvena linija‘: Poezija rata

Retrospektiva redatelja Terrencea Malicka u zagrebačkom kinu “Tuškanac” u drugoj polovini veljače 2020. otvorena je s “Tankom crvenom linijom” (“The Thin Red Line”, 1998.), njegovom slobodnom ekranizacijom istoimenoga romana Jamesa Jonesa.

Drugi susret s Malickovim trosatnim filmom na velikom ekranu bio je nešto što se nije smjelo propustiti. Na prvo gledanje u splitskom kinu “Central” u realnom vremenu “Tanka crvena linija” ostavila je iznimno snažan dojam kao jedinstveno filmsko iskustvo, i to svega nekih pola godine nakon moćnog i unikatnog “Spašavanja vojnika Ryana” Stevena Spielberga.

Bila je svojevrsni yin “Ryanovu” yangu i promijenila je percepciju u doživljaju (ratnog) filma kod 20-godišnjeg filmofila kao jedan od formativnih favorita, upoznavši ga do kraja s režijskom poetikom velikog Malicka (“Pustara”, “Božanstveni dani”) i samom esencijom kinematografije.

Nakon novog gledanja u “Tuškancu” dojam je bio još snažniji. U slučaju da je autor ovog teksta nakon izlaska iz kina anketiran o najboljem (ratnom) filmu svih vremena, titulu bi bez puno razmišljanja osvojio upravo “The Thin Red Line”. Slično bi reagirao i nepune četiri godine kasnije, nakon završetka obljetničarskog gledanja “Tanke crvene linije” kod kuće na VHS-u.

“The Thin Red Line” jedan je od takvih filmova i impresionira od prvih do posljednjih kadrova. Dramu o paklu Drugog svjetskog rata Malick otvara prizorima rajskog mira na pacifičkom otoku, postavljajući temelje dualnosti filma (tanka crvena linija između ljepote življenja i grozote ratovanja), oslikane na odori vojnika Jokera u “Full Metal Jacketu”.

Spokojna idila nakratko je narušena samo prijetećom pojavom krokodila. Idilu u prirodi među lokalnim stanovništvom žive dva američka vojnika koja su dezertirala, podsjećajući na Fletchera Christiana i odmetnute mornare u “Bountyju”. Jednog od vojnika glumi tada malo poznati Jim Caviezel (budući Isus iz “Pasije”) i savršeno se uklapa u ratni film oplemenjućeg humanizma i duhovnosti koji je, utoliko, smisleno krenuo u kina na Božić 1998. godine.

Kamera promatra prirodu i osluškuje Wittove unutarnje misli. “Kakav je to rat u srcu prirode? Zašto priroda nasrće na samu sebe? Postoji li u prirodi neka osvetnička sila?”, pita se Witt, nakon čega će u kadar uploviti američki patrolni brod, puno opasniji od onog krokodila.

Dezerteri su pokupljeni i, nakon kraćeg razgovora Witta s narednikom Welshom (Sean Penn), odvedeni u akciju osvajanja strateške točke/brda na Guadalcanalu kao mogućoj “prekretnici rata”, kako misli pukovnik Tall (Nick Nolte) koji je dobio taj zadatak nakon kratkog brifinga kod generala Quintarda (John Travolta).

Prolazi sigurno skoro pola sata ratnog filma bez ispaljenog metka i Malick izlaže redateljsku viziju, drukčiju od Spielbergove, a opet komplementarnu u pronalasku ljudskosti u zvjerstvu. Ima i kod Malicka brutalne i nezaboravne rekreacije horora ratovanja, ali njegov je pristup pjesnički, filozofski i esejistički, lirski i epski, s fokusom na internom u odnosu na eksterno čak i više od “Apokalipse danas”.

Unutarnji monolozi u formi naracije prenose se s jednog lika na drugi poput štafete, a kratka pojava velikih filmskih zvijezda, od Travolte do (pri kraju) Georgea Clooneyja, hrabro subvertira gledateljeva očekivanja da će netko od njih nositi film, kao što Tom Hanks nosi “Ryana”.

Travolta ubrzo nestaje iz priče, Penn se, pak, uklapa u četu vojnika među kojima kamera pronalazi poznate face poput Woodyja Harrelsona, Eliasa Koteasa, Johna Cusacka, Jareda Leta, Johna C. Reillyja i Johna Savagea (link prema klasiku “Lovac na jelene”).

Međutim, kad Harrelsonov lik napravi “amatersku grešku” i pogine od vlastite ručne bombe, jasno je da Malick ne štedi nikoga. Svatko u ratu može stradati, poznati i manje poznati glumci, a ako i preživi, ne znači da neće biti izrezan u montaži kao, na primjer, Adrien Brody, u konačnici sveden na epizodu.

Caviezel i Ben Chaplin kao vojnik Bell na koncu imaju jednake, pa i veće uloge od Noltea ili Penna; njima (i Welshu) pripadaju središnja razmišljanja filma o prirodi rata, života, smrti, Bogu i ljubavi, postavljajući neka od vječnih pitanja same egzistencije.

“Živimo u svijetu koji sam sebe uništava. Samo možeš zatvoriti oči i štititi sebe. To veliko zlo, odakle dolazi? Kako se ušulja u svijet? Iz kojeg je sjemena niklo? Tko to čini? Tko nas ubija, oduzima nam život i svjetlo? Kako smo izgubili dobro koje nam je dano? Je li ta tama i u tebi?” Ponekad su dostatne samo sjajne slike snimatelja Johna Tolla, perfektno sparene s možda nikad uzvišenijom glazbom Hansa Zimmera, najizrazitije u sceni juriša na japansko selo.

Vlati trave povijene vjetrom ili poprskane krvlju, prizor “zore ružičastih prstiju”, preplašenih očiju vojnika, čađave ptičice kako klepeće slomljenim krilima i umirućeg mladića (Nick Stahl) dok u krošnji iznad sebe traži posljednju zraku sunca koju će ikad vidjeti. “Tanka crvena linija” više je od ratnog filma – poetično, meditativno, spiritualno, transcendentalno iskustvo. Rat (i sam život) viđen očima najvećeg pjesnika među redateljima i redatelja među pjesnicima.