Antički zbor iz “Moćne Afrodite” dozvao je “Svi kažu volim te” (“Everyone Says I Love You”, 1996.). Raspjevani i rasplesani kor zasigurno je potaknuo Woodyja Allena da mu idući projekt bude prvi mjuzikl u karijeri. No, mjuza je oduvijek sastavni dio njegovih filmova, kao i neuroza, samo što nikad prije nije dobacila do mjuzikla. “Svi kažu volim te” je izišao u kina u sušnom razdoblju za žanr.
U devedesetima je mjuzikl praktički egzistirao samo unutar animiranih filmova u produkciji studija Walt Disney i “Everyone Says I Love You” je bio jedan od rijetkih izuzetaka uz npr. vršnjačku “Evitu”, tako da je Allen napravio dvostruki rizik. Snimio je mjuzikl i zapjevao, a to je nešto što se od njega baš i nije očekivalo.
Rizik se dvostruko isplatio: “Svi kažu volim te” je divotica od glazbene komedije, šarmantni “feel good movie” posut hollywoodskim zvijezdama koji može raspjevati i nasmijati čovjeka, načiniti ga da se osjeća dobro tijekom i nakon gledanja filma, kao što je načinio ovog kritičara nekad u kinu “Marjan” i sad kod kuće.
Woody je istovremeno osvježio (i osuvremenio) žanr mjuzikla i woodyallenovski tip (romantične) komedije, koliko god bio humorno prepoznatljiv. Pogodio je pravi ton kad je odlučio napraviti mjuzikl za tzv. običnog čovjeka i angažirao glumce neistreniranih glasova, tj. dopustio im da pjevaju kako pjevaju i plešu kako plešu. Iako su redom zvijezde (Julia Roberts, Edward Norton, Drew Barrymore, Alan Alda, Goldie Hawn...), glumci podsjećaju na normalne ljude pod tušem ili u disku/na piru i ne zvuče perfektno kao istrenirani pjevači širokog vokalnog raspona, niti imaju pokrete poput Freda Astairea i Ginger Rogers.
Samim time, izražavanje Allenovih likova i njihovih osjećaja kroz pjesme poput “Cuddle Up a Little Closer, “I’m Through With Love”, “Enjoy Yourself (It’s Later Than You Think)” i “I’m a Dreamer, Aren’t We All?” ima “every(wo)man” kvalitete i bliskije je gledatelju. Šarm filma polazi upravo odatle i nesavršeno-savršeni ton je naštiman u uvodnoj sceni, kao i slika proljetnih boja, kad Norton zapjeva s Barrymore kraj fontane, a uz pjesmu ožive i manekenske lutke u izlogu i zaplešu s njima.
“Tako savršen je zaplet taj, samo reci volim te...”, poteku stihovi, nakon čega riječ, kao u nekom “indie” filmu devedesetih, preuzima naratorica DJ (Natasha Lyonne), predstavljajući likove, tj. vlastitu obitelj, od sestre Skylar (Barrymore) i njezina dečka Holdena (Norton) nadalje. “Nismo tipična obitelj kakvu srećete u glazbenim komedijama”, kaže ona.
Doista, nisu, ali nalikuju na obitelj kakvu srećemo u Woodyjevim filmovima; na koncu, otac naratorice je pisac Joe u tumačenju Allena koji se razveo od DJ-ine majke Steffi (Hawn) i živi u Parizu. Naravno, Joe je ostao dobar sa Steffi i njezinim novim mužem Bobom (Alda). Oni su par liberalnih demokrata (ona je to “s krivicom”), ali njihov sin Scott (Lukas Haas) počeo je zauzimati konzervativne stavove.
“Socijalna pomoć je zastarjela maštarija liberala”, kaže Scott zalažući se za “snažnu Ameriku i pravo na oružje”. “Steffi, donesi kopiju moje oporuke... i gumicu”, nadoveže se Bob. Dijalozi su izvrsni i Woody je nadahnut. Kad se Joe vrati iz Pariza u New York nakon što ga ostavi cura, on posjeti Steffi i Boba i razmatra ideju o samoubojstvu.
“Ubit ću se. Trebao bih otići u Pariz i skočiti s Eiffelova tornja. Bit ću mrtav. Zapravo, ako poletim s Concordeom, mogao bih biti mrtav tri sata ranije, što bi bilo savršeno. Ili... čekaj malo. S vremenskom razlikom mogao bih biti živ šest sati u New Yorku, ali mrtav tri sata u Parizu. Mogao bih obaviti neke stvari i istovremeno biti mrtav”, govori Joe u Allenovu stilu.
Briljantno i urnebesno, kao i scena kad Skylar proguta dijamantni prsten skriven u desertu s kojim ju je Holden namjeravao zaprositi na kraju večere. “Osam tisuća dolara ode niz tvoje grlo”, zavapi Holden, nakon čega uslijedi dijalog u restoranu “Koliko je velik? Karat, dva? Karat i pol. Znate karate?”, a Skylar opere paranoja da će umrijeti s prstenom u grlu.
Skylar će nedugo poslije zavesti bivši robijaš (Tim Roth) koji ima nešto animalno u sebi. “Onda ćemo ga predati u ZOO”, brzo se predomisli Steffi, iako je baš ona izvojevala njegovo puštanje na slobodu. Otprilike istovremeno u Veneciji, Joe se zaljubi u lijepu Amerikanku Von (Roberts) i počne je osvajati pomoću saznanja dobivenih od DJ; majka njezine prijateljice je psihoterapeutkinja američke ljepotice, velike ljubiteljice umjetnosti i putovanja.
“Moje znanje o umjetnosti svodi se na Kirka Douglasa kao Vincenta van Gogha”, priznaje Joe, ali će uz DJ-inu pomoć naučiti da Von voli Tintoretta i frfljati o brzini njegova kista i kjaroskuru, iako “ne vidi razliku između kjaroskura i segreto umaka”, kao što i “ne razlikuje Bora Boru od Wala Wale”.
Osim duhovitih dijaloga, Woody je u zasigurno najzabavnijem filmu karijere raspoložen i za “slapstickovsku” romantičnu komediju kad, primjerice, Joe pokušava puhnuti u Voninu lopaticu doznavši da je to nadražuje i time zaokružiti da su “srodne duše”.
Allen čitavo vrijeme pjeva i pleše između romanse i komedije, evocirajući neiskvarenost starih mjuzikala na toliko zarazan način da nije čudno kako u jednoj sceni i duhovi ustaju iz groba da bi s likovima udarili brigu na veselje uz pjesmu i ples. Glazbeni rom-com doseže magični vrhunac u plesu Joea i Steffi na obali Seine kad je on, laganu poput pera, podiže da lebdi zrakom u scenama koje najavljuju magiju “Ponoći u Parizu”, ali i “La La Landa”. “Everyone Says I Love You” je “La La Woodyland”.