Osvajači Oscara često znaju glumiti sve samo ne u oskarovskim filmovima nakon primitka zlatnog kipića. Sigurno pamtite primjere Michaela Cainea (“Ralje 4”), Seana Conneryja (“Highlander 2”), Jeremyja Ironsa (“Dungeons&Dragons”), Halle Berry (“Žena mačka”), Ala Pacina (“Jack i Jill”), Jennifer Hudson (“Cats!”), kao i niz sumnjivih filmova Nicolasa Cagea i Roberta de Nira.
Međutim, oskarovac J. K. Simmons, najpoznatiji po pozlaćenoj ulozi u drami “Ritam ludila” ili “Whiplash”, vjerojatno ih je sve nadmašio: “Spas u šumi” (“You Can’t Run Forever”) možda je i najgori film koji je neki glumac oskarovac ikad snimio, ili svakako jedan od najgorih. Cage je glumio u nizu direktno-na-video grozota, ali njegovi filmovi bili su barem koliko-toliko profesionalno napravljeni.
“Spas u šumi”, redateljice i koscenaristice Michelle Schumacher, djeluje amaterski u pogledu režije, produkcije i glume svih aktera ne računajući Simmonsa.
Glumac je toliko bolji od kolega da nitko ne može držati njegov ritam (ludila). “Not my tempo”, rekao bi Simmons u “Ritmu ludila”, a slične riječi mogao je ponoviti i u “You Can’t Run Forever”, izgledajući kao profesionalac ubačen među amatere.
No, Simmons je prešutio za “mir u kući”, jer mu je režiserka Michelle supruga, njegov sin Joe skladao je glazbu za “Spas u šumi”, kći Olivia pojavila se u filmu, a šogor Randle je producent. Da je netko talentiraniji bio iza kamere, “You Can’t Run Forever” ne bi ispao ovako slab.
Simmons u ulozi Wadea svakako glumi kao da je u boljem filmu, onom koji bi možda mogao biti nasljednik klasika “Dan ludila” i “Nema zemlje za starce”, iz kojih glumac crpi inspiraciju za ulogu sociopata, goreg od njegova lika u “Whiplashu”. Wade je mješavina Michaela Douglasa i Javiera Bardema, običan čovjek iz susjedstva, koji jednog dana pukne i pretvara se u nezaustavljivog luđačkog ubojicu.
Njegova posebna “terminatorska” fiksacija je na mladu djevojku Mirandu (Isabelle Anaya), već dovoljno traumatiziranu očevom smrću. Doista, Wade se loži na Terminatora sudeći po motociklu i sunčanim naočalama, ali i hladnokrvnim nasumičnim smaknućima, lišenima kajanja.
Jednog dana on se zaustavlja na benzinskoj crpki izvan grada i napuca par ljudi, nakon čega presretne Mirandu u vožnji s očuhom (Allen Leech), ubije njega i nju počne proganjati po šumi poput “stalkera” iz “slasher” horora, ubijajući svakog tko mu se nađe na putu, lovce, kampere..., uz kratki predah da onanira na fotografiju njezine majke (!).
Sve je to režirano bez energije, momentuma i tenzije, a dok je Simmons učinkovit kao grabežljivac, Anaya je krajnje neuvjerljiva u ulozi njegova plijena. Koncept grabežljivca i plijena Wade izlaže u flešbeku na predavanju o poslovnim strategijama preživljavanja.
“Ključ je ostati u igri. Nastavi se kretati prije nego itko shvati što radiš. I nastavi naprijed kao morski pas, zar ne? Ili si grabežljivac ili si plijen. Opstanak najjačih. Jednostavan koncept. Ali nije tako lako kao što zvuči. Moraš riskirati”, govori Wade dok flešbekovi sugeriraju zašto je zamračio, ali to ne ekspliciraju, ostavljajući njegov motiv neizrečenim kao da je tipičan negativac horora. “Zašto to radiš?”, netko pita Wadea. “Zar je bitno?”, odgovara on nihilistički.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....