StoryEditor
Film & TVCINEMARK NA FESTIVALU

SOLE Festivalski film neočekivane nježnosti

19. srpnja 2020. - 11:15

Plava je najtoplija boja (i) u talijansko-poljskom filmu "Sole", koji je zaslužio još najmanje jednu repriznu projekciju u Ljetnom kinu "Bačvice" 19. srpnja nakon toplog premijernog prijama publike i kritike na netom završenom 13. FMFS-u. Režiser-debitant Carlo Sironi i njegov direktor fotografije Gergely Poharnok snimaju "Sole" u nježnim svjetloplavim bojama vode ili mora.

Vodeni/morski tonovi izraženi su čak i više u odnosu na noćne scene "La Llorone". Gotovo sve je u (vizualnom) znaku vodeno-plave boje. Neoni u klubu. Odbljesak sunca od podignutih roleta. Zgrada u kojoj živi mladi protagonist Ermanno (solidni naturščik Claudio Segaluscio), k tome, ima oslikano more na hodniku, zaključno s vratima od dizala.

FILM: Sole; drama; Italija/Poljska, 2019. REŽIJA: Carlo Sironi ULOGE: Sandra Drzymalska, Claudio Segaluscio OCJENA: *** ½

Vratima koja preko mora možda vode u neki novi svijet. Simbolika vodeno-plave je višestruka u filmu, premijerno prikazanom na prošlogodišnem Venecijanskom festivalu u sekciji Orizzonti. Voda kao vodenjak.

More kao simbol slobode, boljeg života kojemu se potajice nadaju likovi, usamljenici Ermanno i Lena (još bolja Sandra Drzymalska).

Ermanno je sitni kriminalac koji krade skutere i provodi vrijeme lupajući po aparatima za kockanje, Lena trudnica iz Poljske u visokom stupnju trudnoće. Poljska imigrantica nosi bebu za Ermannova ujaka Fabija (Bruno Buzzi) i njegovu suprugu Biancu (Barbara Ronchi) koja ne može zatrudnjeti.

Nećak je od ujaka dobio zadatak da glumi biološkog oca djeteta dok se beba ne rodi, nakon čega će se Lena vratiti u Poljsku, a Ermanno dati novorođenče na posvajanje s obzirom da je surogatstvo (surogat rodilje) ilegalno u Italiji. "Nemaš pojma koliko smo željeli bebu, imat će sve što treba", govore Fabio i Bianca koji će, dakako, Ermannu i Leni platiti za usluge.

Inspiracija iz scenarija Giulije Moriggi i Antonija Mance, pronađena u pričama o crnom tržištu beba i konzervativnom talijanskom zakonu u vezi surogatstva, povod je da se Sironi dotakne (surogat) majčinstva i (nebiološkog) očinstva, rječju (nuklearne) obitelji i roditeljstva u današnjem svijetu.

Naime, očinski nagoni bude se u dotad zatvorenom, distanciranom, bezizražajnom i indiferentnom Ermannu koji u Leni i njezinoj prije vremena rođenoj kćerkici Sole napokon pronalazi nekakav smisao života (ljubav, uloga oca), iako dijete nije njegovo. On staje u njezinu obranu kad je njegov prijatelj prozove ("Nije kurva kako nazvat nekoga tko prodaje svoju bebu?").

I suspregnuti majčinski nagoni naizgled se bude kod mlade majke koja je bila spremna (pro)dati svoje dijete drugima, a sada upoznaje neko novo značenje. "Ne moraš je dati brinuti ću za vas dvije", obećava Ermanno. Transformacija likova jest tipologija od izgubljenih mladih ljudi do mogućeg oca i majke koji žele djetetu priuštiti ono što sami nisu imali – njegov tata se ubio, ona nije upoznala roditelje.

No, tipologija je sprovedena fino u filmu u kojem vodeno-plava boja doprinosi ugođaju tuge, melankolije, nevinosti mladih života prerano ubačenih u svijet odraslih gdje bi se mogli pojedinačno utopiti, ali jači su ako koegzistiraju zajedno. Razvoj likova i njihovih osjećaja, potencijalne romanse, ovdje je izveden u stilu "Izgubljenih u prijevodu", samo škrtije na riječima i sporije u pogledu ritma režije/naracije.

Kao da gledamo led kako se otapa, premda 90 minuta prolazi razmjerno brzo i ne djeluje kao "Sole" traje dva sata ili više. Sporogoreći ritam s postupnim otvaranjem likova potiče intrigantnost filma i polagano bilda njihove emocije. Ključna riječ: emocije.

Mnoge festivalske (art) drame su klinički studene i bezosjećajne u redateljskoj i glumačkoj egzekuciji, ali "Sole" se ne stidi melodramskog sentimenta, još uvijek njegujući minimalistički pristup u režiji i glumi kakav se traži na Veneciji, u Cannesu ili Berlinu. "

Sole" je umnogome s(p)retan brak dviju kinematografija – talijanske i istočnoeuropske (poljske), samim time i djelo u kojem na svoje može doći i nefestivalska ublika. Toplina i emocija talijanske kinematografije anulira hladnoću i distanciju istočnoeuropske, a bogata povijest melodrama "made in Italy" u konačnici će izvojevati blagu pobjedu nad novomilenijskom dramom iz Istočne Europe. Festivalski film neočekivane nježnosti – to je "Sole".

Talent ispred i iza kamere

"Sole" je pokazao da redatelja Carla Sironija vrijedi odsad držati na oku, kao i glumicu Sandru Drzymalsku.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

15. siječanj 2021 13:32