Povodom pisanja portreta Akire Kurosawe palo je zadnje gledanje filma "Sedam samuraja" ("Shichinin no samurai"/"Seven Samurais", 1954.). Bilo je to u prvom tromjesječju 2011., prije 13 godina. Potpisnik ovih redaka je u međuvremenu, pred novo obljetničarsko gledanje, smetnuo s uma da je film svojedobno snimio s (H)TV-a na videokasetu od četiri sata ili 240 minuta. Ostalo mu je u sjećanju da "Sedam samuraja" traje nekih dva i pol sata, a ne tri i kusur, točnije 207 minuta.
No, to je kompliment filmu, tj. Kurosawi. Unatoč pozamašnu trajanju "Seven Samurai" brzo prolazi zahvaljujući Kurosawinom tečnom pričanju/oslikavanju arhetipske priče i likova ekspresivnom crno-bijelom fotografijom s kakvom su se mogli mjeriti samo Bergmanovi filmovi, stvorenom za kadrove silueta na horizontu.
Priča i likovi natuknuti su u uvodnom natpisu koji u dvije rečenice svodi mjesto/vrijeme radnje i osnovnu premisu ("U doba Bartolomejske noći Japan bijaše u vrtlogu građanskih ratova. Seljaci bijahu posvuda izloženi napadima okrutnih razbojnika..."). Vraćeni smo u 16-stoljetni Japan gdje jedno selo trpi česta pelješenja razbojnika. "Nemamo izgleda protiv razbojnika, rođeni smo da trpimo, pokorimo se", žamore seljaci, ali jednome od njih, Rikichiju (Yoshio Tsuchiya), dozlogrdilo je biti žrtva.
"Borit ćemo se, unajmit ćemo samuraje", predlaže on, spreman zaštitu od razbojnika platiti hranom i smještajem. "Zar će se samuraji boriti za nas samo za hranu? Nađite gladne samuraje. I medvjedi izlaze iz šume kad su gladni..."
Pronađeni samuraji su vremešni Kambei i raskalašeni Kikuchiyo (Kurosawini kućni glumci Takashi Shimura i Toshiro Mifune), tihi Kyuzo (Seiji Miyaguchi) i mladi Katsushiro (Isao Kimura), te Heihachi (Minoru Chiaki), Shichiroji (Daisuke Kato) i Gorobei (Yoshio Inaba).
Prvi čin filma otpada na predstavljanje "ronina"/samuraja bez gospodara i produbljivanje odnosa među ratnicima kojima "posao ne obećava zemlju niti bilo kakvu izdašnu nagradu, samo tri izdašna obroka na dan dok traju borbe". Drugi ovjekovječuje pripreme za bitku, pri čemu samuraji uče seljane borbi i pritom se zbližavaju.
Primjerice, klinci zavole Kikuchiya, a Katsushiro mladu djevojku Shino (Keiko Tsushima) i ona njega, unatoč tome što je njihova ljubav tradicionalno zabranjena jer samuraji i seljaci pripadaju različitim društvenim klasama. Treći čin rezerviran je za odlučujuću bitku i kad do nje dođe gledatelj je investiran u likove samuraja.
Sa svim manama, čežnjama i kontemplacijama o životu, prošlosti i usamljenosti, oni su više ljudski nego junački profilirani koliko god bili mit, (akcijsko)herojski arhetip bor(a)ca, pristajući stoički braniti seljane za šaku riže, žrtvovati se i riskirati živote jer borba im je u krvi, to je njihova priroda, dužnost i sudbina.
Filozofski nastrojeni Kurosawa intonira mitsko junaštvo s daškom fatalizma i melankolije, pronalaska poraza u pobjedi, najviše zaslugom Kambeija (Shimura sjajan kao u filmu "Živjeti") koji spašava otetog dječaka u prvoj akcijskoj sceni kao preteči predstavljanja "bondovskih" i inih junaka u akciji, ali i kontemplira o tome kako je želio biti "gospodar svog dvorca", no "dok sam tako razmišljao kosa mi je posijedila i više nisam imao nikog svog".
"Opet smo izgubili, pobijedili su ovi seljaci, ne mi", reći će Kambei u završnici. U svakom činu Kurosawa je postavio temelje za buduće filmove i stvorio povijest sa "Sedam samuraja" kao jednim od najutjecajnijih i najoponašanijih klasika svih vremena, baš poput redateljeve "Tjelesne straže" (pretvorena u "Za šaku dolara" i "Posljednjeg preživjelog") i "Skrivene tvrđave" (inspirativna za "Ratove zvijezda") te "Rašomona" (revolucionarna naracija s više interpretacija jednog događaja).
Na stranu to što je Kurosawina priča prerađena više puta u žanrovima vesterna, povijesne akcije i SF-a, od "Sedmorice veličanstvenih" Johna Sturgesa, preko "Života buba" Johna Lassetera i "Sedam mačeva" Tsuija Harka, do "Rebel Moona" Zacka Snydera.
"Seven Samurai" je prvi okupio raznoliki tim junaka ("u ratu nema pojedinačni borbi") i utro put za ratne, vesternske i akcijske "men on a mission" filmove, poput "Dvanaestorice žigosanih" Roberta Aldricha, Peckinpahove "Divlje horde", Stalloneovih "Plaćenika"... Središnji čin "Seven Samurai", koji uljuljkava gledatelja u ritam svakodnevice likova, sa svim jednostavnostima i kompleksnostima života, nešto je što još uvijek tvori jezgru umjetničkih/festivalskih filmova.
Konačno, akcijsko finale je pokazalo kako se režira i koreografira akcija na filmu, a tragovi klimaktičkih prizora mogu se pronaći u Miliusovu "Conanu Barbarinu", McTiernanovom "Trinaestom ratniku"..., posebice kako elaborirane prizore bitaka Kurosawa uspijeva simultano načiniti realističnima i mitskima. Završnica je akcijska simfonija satkana od slika i zvukova mačeva, konja, kiše i blata. Kiša lije kao iz kabla, oplakujući stradale u bitki zaključno s moćnim kadrom mačeva zabijenih u nadgrobne spomenike četvorice palih samuraja.