‘Saltburn‘: Šokantni gospodin Ripley

Provokacija se nameće kao glavno oružje iz filmaškog arsenala Emerald Fennel. Kao redateljica i scenaristica britanska glumica debitirala je 2020. s provokativnom “Djevojkom koja obećava” i iznjedrila (ženski) film osvete za razdoblje #MeToo pokreta.

S “Promising Young Woman” Femmel je izazvala buru i našla se u utrci za Oscare (pet nominacija, uključujući kategorije najboljeg filma, režije, glavne ženske uloge Carey Mulligan...) i Zlatne globuse (četiri). Jednog, ali vrijednog Oscara “Djevojka koja obećava” je na kraju i osvojila, onog za najbolji originalni scenarij.

Nakon takvog uspjeha za debitantski film, Fennelica je sigurno bila pod pritiskom drugijenca. No, nije dugo čekala da opet stane iza kamere. Tri godine poslije, Fennel se vraća s jednako provokativnim filmom “Saltburn” u kojem je opet angažirala Mulligan, ali ovaj put u maloj ulozi.

I zaista, “Saltburn” podiže medijsku prašinu od jesenske festivalske premijere do dolaska na Amazonov streaming servis, a i nominiran je, zasad, za dva glumačka Zlatna globusa (Barry Keoghan, Rosamund Pike). Baš kao (ipak superiornija) “Promising Young Woman”, “Saltburn” je također postao film o kojem se naveliko govori, najviše zbog njegove neodoljivo zarazne provokativne prirode zbog čega s lakoćom uvlači gledatelja u priču (dok ga ne počne odbijati ponašanje protagonista).

“Nisam bio zaljubljen u njega. Znam da su svi mislili da jesam, ali nisam bio. Volio sam ga, naravno. Bilo je nemoguće ne voljeti Felixa. Svi su ga voljeli i željeli biti u njegovoj blizini, bilo je stvarno neugodno kako su mu se svi ulizivali. Mislim da sam mu se zato toliko svidio. Štitio sam ga, bio sam iskren s njim”, pripovijeda Oliver Quick (Keoghan).

Naracija je zaključena upitnom izjavom “Volio sam ga, ali jesam li bio zaljubljen?”. Dakle, Oliver priča o Felixu Cattonu (Jacob Elordi; “Euforija”; “Priscilla”), najpopularnijem studentu s Oxforda na početku druge polovice dvijetisućitih godina, kad je i Fennel bila studentica istog sveučilišta. Oliver je čudan i neugledan, Felix zgodan i bogat, pripadnik aristokratske obitelji.

Od samog početka je jasno da se Oliver želi integrirati u Felixovo popularno (visoko) društvo na Oxfordu i da postaje sociopatski opsjednut njime. On je svojevrsni Tom Ripley, samo još čudačkiji i mračniji zahvaljujući Keoghanu (“Duhovi otoka”), specijaliziranom za takve uloge (“Ubojstvo svetog jelena”), a Felix njegov Dickie Greenleaf.

Čini se da se Fennel prisjeća vlastitog iskustva s Oxforda s gorkim okusom satire na račun bezobrazno bogatih ljudi, pri čemu znade pomiješati sjećanja pa likovi kod kuće gledaju ne samo “Krug” iz 2002., nego i “Superbad” s kraja ljetne kinosezone 2007. u filmu koji se odvija u ljeto 2006./7., što je najveći minus uz potrebu da u završnici razjasni dvosmislenosti, objasni sve gledatelju i odgovori na svako neodgovoreno pitanje, kao da to već nije natuknuto.

Međutim, najveću inspiraciju redateljica crpi iz satirično-trilerskih romana Patricije Highsmith i pretače je u vizualno privlačniji (premda i neujednačeniji) film od “Talentiranog gospodina Ripleyja” Anthonyja Minghelle zahvaljujući velikom obolu odličnog direktora fotografije Linusa Sandgrena (“La La Land”, “Za smrt nema vremena”, “Babilon”).

Privlačnost je potencirana kad se radnja preseli na luksuzno imanje Felixove glamurozne obitelji, titularni Saltburn. Tamo Oliver biva pozvan i dočekan je raširenih ruku od Felixove majke Elspeth (Pike) i oca Jamesa (Richard E. Grant), dok izaziva intrigu njegove atraktivne sestre Venetije (Alison Oliver; otkriće), ali i prijezir rođaka Farleigha (Archie Madekwe; “Gran Turismo”) zato što mu predstavlja potencijalnu konkurenciju.

Naravno, snolika sunčana površina samo je varka i ispod nje tinja mračni košmar gotičke vrste. Zasigurno je Emmel inspirirana i gotičkim vampirskim hororima: Oliver za sebe kaže da je vampir u provokativnoj sceni kad poliže prste natopljene Venetijinom menstrualnom krvi, još provoktivnijoj od njegovog ulaska u kadu u kojoj se kupao i masturbirao Felix (on ga je vojeristički promatrao) te ispijanja ostatka tekućine u njoj.

“Saltburn” ne donosi nešto novo dok istražuje ljudsku prirodu i satirizira privilegirane, ali na prilično intrigantan način, s osjećajem za provokaciju, obrađuje stare motive opesije, žudnje itd. Režiserka koja je obećavala uglavnom je ispunila to obećanje.