Nemala je stvar kad neki film pohvali režiser David Fincher (“Alien 3”, “Igra”, “Soba panike”, “Zodijak”, “Društvena mreža”, “Nestala”, “Muškarci koji mrze žene”, “Mank”). Fincher ne radi to često, ako je vjerovati Bradu Pittu, njegovu suradniku na “Sedmici”, “Klubu boraca” i “Neobičnoj priči o Benjaminu Buttonu”.
Pitt je otkrio kako je Finchera u zadnjih 20 godina istinski usrećilo samo pet filmova. Posljednji od tih pet filmova jest “Priča s Pacifika” (“Pacifiction”) osebujnog filmaša Alberta Serre. Dakle, od svih novijih filmova upravo se “Priča s Pacifika” iznimno svidjela redatelju kojemu se rijetko što svidi.
Možda Fincher ne gleda baš toliko filmova na godišnjoj bazi, a možda je postao i filmofilski snob. Jer, “Pacification” bi valjda samo “Cahiers du cinema” uvrstio među pet najboljih filmova od početka novog milenija, kao što ga je stavio na vrh prošlogodišnje liste, ispred naslova kao što su, među ostalim, “Licorice Pizza”, “Nikako”, “Tovar” i “Apollo 10 ½”.
“Pacifiction” je dobar festivalski art film, samo ne toliko-toliko dobar. Odveć je proizvoljan i samosvrhovit, reklo bi se pretenciozan, ali umije uljuljkati gledatelja u vlastitu događajnost, odnosno manjak iste, pa i hipotizirati ga nekim uistinu sjajnim kadrovima koji spadaju među najimpresivnije u zadnje vrijeme.
Prebačeni smo na Tahiti, kamo dolazi predstavnik francuske države De Roller (Benoît Magimel) u bijelom odijelu. De Roller od lokalaca doznaje za glasine da njegova vlada nanovo priprema nuklearne pokuse u Francuskoj Polineziji. To je potkrijepljeno navodnim viđenjem nuklearne podmornice, ali i pojavom marinaca na otoku.
Do odjavne špice pratimo De Rollerove beskrajne nalaske i dvosmislene razgovore s lokalnim i inim ljudima u noćnim klubovima u vlasništvu Mortona (Sergi López) itd. Dvosmislen je i izvorni naslov filma koji spaja Pacifik i fikciju, a može se pročitati i kao pacifikacija nuklearnih tenzija.
Postupna gradacija De Rollerove nuklearne paranoje je prisutna, ali realizirana s gotovo nepostojećom hitnošću i napetošću da ovo postane politički triler, kamoli Bond-film ili “Nemoguća misija” jer Serra, kako nam je rekao u intervjuu 2016., nije bio u multipleksu 20 godina i zarekao se da neće gledati komercijalne hollywoodske filmove.
No, politika je prisutna u podtekstu. “Politika je kao diskoteka, tulum s vragom”, konstatira De Roller koji nema “konkretne informacije” u vezi s nuklearnim glasinama. Ako De Roller izgleda kao da ne zna što se točno događa, njegovo neznanje ima uporište u stvarnosti: glavni glumac nije imao scenarij.
Najveći dio zbivanja je improviziran i istovremeno ovjekovječen s čak tri kamere. Ukupno je snimljeno oko 500 sati materijala, uključujući 200 s dijalogom i zvučnim zapisom, tako da Serri nije bilo lako smontirati film na 165 minuta, što se povremeno osjeti u ovom “slow burneru”.
Ipak, prije nego neki nestrpljivi gledatelj poželi da se nešto konkretno dogodi i nuklearni pokusi u Francuskoj Polineziji nekako stvore Godzillu, kao u istoimenom blockbusteru Rolanda Emmericha, Serra ga uspijeva opčarati kadrovima i atmosferom pretežne pacifičke bonace i zatišja pred (nuklearnu?) buru, snimivši krajnje drukčiji, režijski i scenografski razvedeniji film od “Smrti Luja XIV.” i “Kralja Sunca”, stiješnjenih na jednoj interijernoj lokaciji.
“Priča s Pacifika” imponira eksterijerima pacifičkog otoka koji se ne čine da su s ovoga svijeta, naročito kad fascinantne kadrove oslikaju izlasci/zalasci sunca s narančastim ili rozim nebom i divovski valovi tirkizna mora. Doista, “vidi kako je lijep naš otok”.
Gledatelj sluti antikolonijalističku potku ispod površine filma (ako već ne razumije što se kvragu zbiva) i nakon nekog vremena se prepušta ugođajnim i sanjivim kadrovima Tahitija koji nije ovako lijepo izgledao od “Bountyja”, toliko da čovjeku dođe da uroni u ekran.
Neki prizori su za anale kinematografije, primjerice doživljaj “dana velikih valova” na vodenim skuterima. Serra je najviše inspiriran valovima i kolornim refleksijama. Prizor vala koji se polako podiže u drugom planu kadra i pravi svojevrsnu crtu na horizontu teško je zaboraviti, kao i “nuklearni” crveni odsjaj mora tijekom vožnje gliserom u nepoznato.