‘Porotnik #2‘: Dvanaest Clintovih ljudi

Disrespekt prema jednoj od najvećih legendi kinematografije Clintu Eastwoodu pokazao je studio Warner Bros kad je odlučio njegovu novom, jubilarnom četrdesetom i moguće posljednjem redateljskom filmu "Juror #2" ("Porotnik #2") dati limitiranu kinodistribuciju u Americi, Velikoj Britaniji, Francuskoj, Nizozemskoj, Irskoj, Španjolskoj... Što misli o Warnerovu tretmanu, Clint je pokazao kad se nije pojavio na premijeri.

On je već desetljećima najvjerniji Warnerov filmaš i studiju je donosio prestiž i profit, Oscare i milijarde dolara. Zbog toga je Eastwood zaslužio veće poštovanje, osobito ako mu je ovo doista zadnji, oproštajni film, što bi lako mogao biti s obzirom na to da je ušao u 95. godinu. Davidu Zaslavu to, nažalost, ne znači puno, niti što "Juror #2" pred kamerama ujedinjuje glumce Nicholasa Houlta i Toni Collette nakon 22 godine ("About a Boy").

Direktor Warnera je u izjavi citirao "Jerryja Maguirea", naglasivši "It‘s not show friends, it‘s show business". Međutim, u inat Zaslavu, "Juror #2" ostvaruje odlične brojke u ograničenoj kinodistribuciji: kasnovečernja nedjeljna projekcija bila je gotovo puna u multipleksu "Vue" na Leicester Squareu, gdje se našao i potpisnik ovog teksta, kojemu je gledanje potencijalno posljednjeg Clintova filma ikad bio jedan od glavnih okidača za odlazak u London.

K tome, ako "Porotnik #2" ne doseže Eastwoodove novomilenijske vrhunce poput "Mistične rijeke", "Gran Torina" ili "Djevojke od milijun dolara", svakako je uz "Richarda Jewella" najbolji i najujednačeniji od njegovih recentnih filmova ("Cry Macho", "Mula", "15:17 za Pariz").

Clint je snimio jedan od onih staromodnih filmova za "odraslu" publiku, razmišljanje i raspravu kakvi se rijetko snimaju, elegantno režiranu, moralno izazovnu dramu s elementima trilera, koje su bile jedan od glavnih aduta hollywoodskih studija tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća i prorijedile se na kinorepertoaru 21. stoljeća, osim ako ih on ne bi radio ("Mystic River").

Upravo tada, devedesetih, Eastwood je doživio zlatno razdoblje kao redatelj ("Nepomirljivi", "Savršeni svijet", "Mostovi okruga Madison", "Neograničena moć"), a veliku popularnost uživale su i ekranizacije romana Johna Grishama ("Tvrtka", "Vrijeme ubijanja"...). "Juror #2" izgleda kao da je Clint, prema scenariju Jonathana A. Abramsa, napravio grishamovsku inverziju sudske drame "Dvanaest gnjevnih ljudi" uz dodir "Rašomona" pa i vlastite "Mistične rijeke". 

Zamislite da je porotnik Henryja Fonde bio u moralnom konfliktu i od ostalih 11 članova porote skrivao tajnu koja se razotkrivala u flešbekovima zajedno s detaljima slučaja, a sve u rašomonskoj potrazi za apsolutnom istinom. "Ponekad istina nije pravda", kaže jedan lik i to je okosnica "Porotnika #2", ambijentiranog u Savannu, gdje je Eastwood 1997. snimio "Ponoć u vrtu dobra i zla".

Hoult glumi titularnog porotnika Justina Kempa, novinara i liječenog alkoholičara s trudnom suprugom Allison kod kuće (Zoey Deutch). Kad Allison kaže Justinu "Savršen si", slutimo da to nije tako, iako on djeluje kao dobar čovjek, zahvalan na drugoj prilici da popravi život nakon alkoholizma. Znakovit je i trenutak kad Allison nosi povez preko očiju kao Božica pravde.

O pravu, pravdi i krivnji, omiljenim Clintovim temama od "Prljavog Harryja" do "Cry Macho", govori "Juror #2", istražujući slučaj smrti Kendall Carter (Francesca Eastwood, redateljeva kći). Je li Kendall ubio njezin momak James Michael Sythe (Gabriel Basso; "Noćni agent", "Hillbilly Elegy", "Posljednje upozorenje") i bacio njezino tijelo u jarak uz cestu, baš na mjestu gdje cestu pretrčavaju jeleni, za što je na koncu i optužen?

Čini se da jest i tužiteljica Faith Killibrew (Collette) uvjerena je u to: njih dvoje su se žestoko posvađali u baru, nakon čega je ona izašla vani, a on je, prema svjedocima, pošao za njom po kišovitoj noći. No, postoji šansa i da je posrijedi "hit&run" i da je netko vozilom udario Kendall misleći da je jelen i njezino tijelo je od siline udara odletjelo u jarak, stoga je na porotnicima da izvažu slučaj i iniciraju presudu.

Takve dvojbe pokreću film koji zaslužuje minimalne "prigovore" (umirovljeni detektiv J.K. Simmonsa kao član porote) i režiran je prilično učinkovito i vitalno za jednog 94-godišnjaka, od uvoda do završnog razgovora na klupi ispred kipa Božice pravde i dvosmislenog finalnog kadra. Ako je ovo doista njegov zadnji film, Eastwood odlazi u mirovinu visoko uzdignute glave.