AIDS na filmu dijeli se na vrijeme prije i poslije “Philadelphije”. (1993.). Nije “Philadelphia” bila prvi film na temu AIDS-a; godine 1985. snimljen je “Buddies”, a 1989. “Longtime Companion”. No, bio je to prvi prestižni visokobudžetni hollywoodski “mainstream” film o AIDS-u.
“Philadelphia” je nastala u produkciji “major” studija Tri-Star Pictures i imala poznate face ispred i iza kamere, od oskarovskog redatelja Jonathana Demmeja (“Kad jaganjci utihnu”) do glumaca Toma Hanksa, Denzela Washingtona i Antonija Banderasa. Demmejev uradak je probio led i napravio puno za dodatno podizanje svijesti o smrtonosnoj bolesti i razumijevanju iste, ali i portretiranje homoseksualaca u hollywoodskoj kinematografiji, tj. ukazivanje na mržnju, netrpeljivost i diskriminaciju.
Redatelj je osjećao potrebu da snimi “Philadelphiju” kao svojevrsnu apologiju za stereotipan tretman gay/trans lika serijskog ubojice u horor trileru “The Silence Of The Lambs”, a strah od homoseksualnosti i AIDS-a tada je bio usporediv sa strahom od Hannibala “Kanibala” Lectera.
U tom procesu Demme je razbio mnoge predrasude, promijenio stavove i vrijednosne sustave te otvorio vrata za druge gay/AIDS filmove i serije (npr. “Planina Brokeback” “Dobri dileri iz Dallasa”, “120 otkucaja u minuti”, “Anđeli u Americi”, “Grijeh”). Početkom devedesetih od AIDS-a je obolio NBA košarkaš Magic Johnson i bolest je usmrtila neprežaljenog Freddieja Mercuryja, pjevača grupe Queen.
Sve to je odjeknulo u medijima, ali ne toliko snažno kao pravovremena “Philadelphia”, praćena pjesmom Brucea Springsteena, napisanom posebno za film. Nakon što je Hanks na koncu osvojio Oscara zahvaljujući izvanrednoj izvedbi umirućeg odvjetnika Andrewa Becketta (zbog AIDS-a neposredno dobio otkaz na poslu, što je “suština diskriminacije”), kao i Springsteen za snažnu, melankoličnu pjesmu “Streets Of Philadelphia”, nema tko nije čuo za opaku bolest.
Oskarovska konkurencija za glavnu mušku ulogu bila je jaka: Daniel Day-Lewis (“U ime oca”), Liam Neeson (“Schindlerova lista”), Anthony Hopkins (“Na kraju dana”) i Laurence Fishburne (“Što ljubav ima s tim?”). Međutim, pobijedio je Hanks i pokazao da može glumiti i u dramama, ne samo komedijama.
Day-Lewis je, zanimljivo, bio Demmejev prvi izbor za ulogu Becketta, ali je odbio da bi snimio “In The Name Of The Father” i na kraju gledao kako zlatni kipić za “Philadelphiju” odnosi Hanks. Pravo je čudo da sam film kao sudska drama oskarovskog kalibra nije bio nominiran u glavnoj kategoriji umjesto jednog od dva akcijska trilera (“Bjegunac”, “Na vatrenoj liniji”), pa i Demme za režiju, ali dva osvojena Oscara od pet nominacija bili su dostatni da “Philadelphia” senzibilira predrasudnu javnost spram AIDS-a i gay zajednice.
Mnogi gledatelji doživjeli su grižnju savjesti i prošli sličan put koji u filmu prolazi odvjetnik Joe Miller u odličnom tumačenju Washingtona s nezaboravnom poštapalicom “objasnite mi kao da sam šestogodišnje/dvogodišnje/četverogodišnje dijete” koju potpisnik ovih redaka još uvijek zna citirati.
Naime, Miller priznaje da je predasudan i da ne voli homoseksualce, što će i pokazati nakon što mu se jednog dana u apoteci počne upucavati mladi gay. Kad boležljivi Beckett, mršav i bez kose, uđe u njegov ured i otkrije da ima AIDS, Miller nagonski obriše ruku o hlače nakon rukovanja i promatra kako ovaj odlaže kapu na stol, dira cigare itd.
Miller nakon inicijalnog odbijanja pristaje biti Beckettov odvjetnik jer shvaća da su njegovi nadređeni, od Charlesa Wheelera (Jason Robards) nadalje, “prekršili zakon” kad su izveli sabotažu da ispadne nekompetentan i pod tom izlikom mu uručili otkaz, iako je pravi razlog bolest, odnosno posrijedi je “diskriminacija povezana s HIV-om”, zbog čega ih on i želi tužiti i boriti se za svoja prava.
“Donio je AIDS u naše urede, u naš muški WC”, govori Wheeler nakon što su njegovi kolege opazili sumnjivu ljubičastu fleku na Beckettovu čelu. Do kraja filma Miller će sjediti tik do Becketta u sudnici, baš kao na početku (upoznajemo ih kao odvjetnike na suprotnim stranama ispred sutkinje), ali i dodirnuti ga u bolničkoj sobi vraćajući masku za kisik na njegovo lice.
On shvaća da je ovo “iznimno važan slučaj” koji se ne tiče samo AIDS-a i na sudu ističe da se radi o “mržnji i strahu opće javnosti od homoseksualaca, odnosno kako se ta klima mržnje pretočila u otpuštanje ovog homoseksualca”. Sudske scene od naglašeno velikog značaja mahom su standardne za žanr, unatoč tome što Miller kaže poroti (i gledateljima) “zaboravite ono što ste vidjeli u filmovima” prije početka nadmudrivanja s Wheelerovom odvjetnicom (Mary Steenburgen).
Ipak, Demme obogaćuje dramu s malim trenucima i sitnicama što život znače, od dokumentarističkog uvodnog prolaska kamerom po ulicama Philadelphije do upoznavanja Beckettove majke (Joanne Woodward). Grad bratske ljubavi duša je filma, a odnos Becketta i Millera njegovo srce. Film doseže vrhunac u sceni kad Beckett sluša najdražu ariju iz opere (Maria Callas i “La Mamma Morta”) dok ga Miller gleda bez riječi. Scena je čudesno emotivna: Beckett istovremeno slavi život i prihvaća neminovnu smrt.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....