Lov na jelene prijelomna je točka (anti)ratne drame epskog zamaha u režiji Michaela Cimina. Scenom lova završava prvi od tri čina “Lovca na jelene” (“The Deer Hunter”, 1978.), kao preludij ratnom i postratnom segmentu priče. Cijela jedna trećina Ciminova remek-djela treba proteći do te scene: redatelj ima puna tri sata na raspolaganju i nikud mu se ne žuri. Do lova na jelene redatelj upriličuje velebnu scenu vjenčanja u trajanju od 20-ak minuta.
Sve započinje detaljističkim prikazom pennsylvanijske industrijske provincije, minucioznom etnografijom i karakterizacijom glavnih, pa i sporednih, redom odlično glumljenih likova, radnika u lokalnoj čeličani i njihovih odabranica – to su Michael, Nick i Steven (Robert De Niro, Christopher Walken, John Savage), odnosno Linda, Angela, Stan, John i Axel (Meryl Streep, Rutanya Alda, John Cazale, George Dzundza, Chuck Aspegren). Vijetnam se zarana nadvija nad “Lovcem na jelene”, jednim od najboljih filmova svih vremena na temu rata i uopće.
Plamen čeličane žari bojom (kasnijih) eksplozija u vijetnamskim udolinama, a kap vina kane kao kapljica krvi. Napokon, s trojicom glavnih likova proživljavamo zadnji dan pred njihov odlazak u Vijetnam da “časno služe svojoj zemlji”.
Treba naglasiti ovo “proživljavamo”. Jer, “The Deer Hunter” je potresan film koji se gleda, živi i intenzivno proživljava. Realističnom, životnom režijom u dugim, neprekinutim kadrovima Cimino ulazi u svijet likova i ubacuje gledatelja u zajednicu ruskih doseljenika i njihovu svakodnevicu, oslikavajući odlazak s posla na pivo i bilijar uz pjesmu “Can’t Take My Eyes Off You”, pripreme za vjenčanje Stevena i Angele itd. Od vjenčanja do lova na jelene gledatelj je duboko uvučen u život Michaela i ekipe, diše s njima, proživljava njihovo prijateljstvo i odnose, individualna razmišljanja, osjeća da ih poznaje kroz sitnice što njihov život znače.
Skriveni pogledi Michaela i Linde, Nickove djevojke, govore tisuću riječi u sceni vjenčanja. Nick priča da voli “kako drveće izgleda tamo na planini”, gdje love jelene, a Michael otkriva svoju “jedan metak” filozofiju. “Jelena moraš ubiti jednim metkom, u tome je suština”, smatra on i Cimino kao da time najavljuje scenu ruskog ruleta u Vijetnamu. Susret pijanog Michaela, Nicka i Stevena sa šutljivim odlikovanim pripadnikom Zelenih beretki na vjenčanju također je nagovještajne prirode.
“Možete li nam reći kako je tamo?”, entuzijastično upita Michael, nesvjestan da se pogledao u zrcalo i u čovjeku za šankom vidio budućeg sebe kad se vrati iz Vijetnama. Vojnik gleda u prazno, šuti i onda kratko procijedi “Jebi ga!”, eksavši jednu “kratku” da PTSP načas utopi u piću. Nešto kasnije, na vrhuncu vjenčanja, Stevenu i Angeli kažu: “Ako ne prolijete ni kap, bit ćete sretni do kraja života”, ali sitna kapljica vina na kraju umrlja bijelu vjenčanicu, a da mladenci i uzvanici to ne primijete.
Odjeci susreta sa zelenom beretkom počinju se osjećati u razgovoru pripitog Michaela i Nicka, koji više nisu baš tako entuzijastični oko odlaska u Vijetnam kao što su bili. “Misliš li da ćemo se vratiti?”, Nick pita Michaela i doda: “Ako se nešto dogodi, ne ostavljaj me tamo, obećaj.”
Slijedi posljednji lov na jelene prije Vijetnama, jedna od najveličanstvenije režiranih scena kinematografije sedamdesetih i šire, koja doseže metafizičke konotacije sparivanjem sjajne fotografije Vilmosa Zsigmonda (“Oslobađanje”, “Bliski susreti treće vrste”) i mitske ruske operne glazbe.
Lovci odlaze u maglovitu zoru ondje gdje se planina ljubi s nebom: kad Michael ustrijeli jelena jednim metkom i kamera ovjekovječi smrt životinje, on kao da je osjetio nešto što dotad nije i predosjetio stradavanja u Vijetnamu. Na povratku iz lova John zasvira Chopinov “Nokturno” na klaviru u baru. Sjeta i strepnja ispune prostoriju. Nick otpije piće gledajući u prazno baš kao onaj pripadnik Zelene beretke.
Snažan zvuk helikoptera i eksplozija prodire u kadar i eto nas u Vijetnamu. Michael bacačem plamena sprži nekog Vijetnamca. Ratni kaos. Užas se pojačava kad Michael, Nick i Steven budu zarobljeni i prisiljeni da igraju partiju ruskog ruleta u seriji režijski i glumački intenzivnih scena bez presedana. “Nije nam ovdje mjesto”, u sve većem bunilu ponavlja Steven koji je tijekom psihofizičke torture došao do točke pucanja, a bliži joj se i Nick (zasluženi Oscar za Walkena).
Samo Michael ostaje snažan za sebe i njih u svom tom škljocajućem ludilu i tenzičnom iščekivanju tko će od njih prosuti sebi mozak u nasumičnoj igri života i smrti kao preslici samoga rata. “Moramo igrati s više metaka, tri”, predlaže on Nicku da riskiraju i srede tamničare. U tome će i uspjeti, ali rat je uzeo veliki danak i psiha dvojice od njih trojice nije preživjela partije ruskog ruleta, najviše Nickova.
Steven je u Vijetnamu izgubio noge pri padu iz helikoptera (zvuk invalidskih kolica dugo ostaje u uhu), a Nick vlastiti um (nastavio je u Sajgonu igrati ruski rulet za novac). Psihološki, dehumanizirajući efekt rata i zarobljeništva, odnosno nemogućnosti prilagodbe nekadašnjem normalnom životu prilikom povratka kući impresivno je dočaran na prijelazu drugog u treći čin. Ni Michael više nije isti.
Rat ga je zauvijek promijenio i on se povlači u sebe, tiho kopni, osjeća se otuđeno, daleko, čak i od Linde (odlična Streep) s kojom se zbližava, što De Niru omogućava da nadogradi emotivan registar vijetnamskog veterana nakon “Taksista”, ostvarujući jednu od najboljih i najsuptilnijih izvedbi karijere, na novo gledanje možda i bolju od “Razjarenog bika”. Prilikom prvog odlaska u lov poslije Vijetnama, Michael shvaća da više ne može ubiti jelena, zapuca u zrak i njegov se krik stopi s bukom vodopada.
Unatoč povišenim emocijama tog krika, “Lovac na jelene” vrišti iznutra kontra Vijetnama i razlikuje se od grandiozne “Apokalise danas”, realističnog “Voda smrti” i satiričnog “Full Metal Jacketa”, s kojima tvori veliku vijetnamsku četvorku. “The Deer Hunter” je osobniji, melankoličniji, tragičniji, sve turobniji kako se primiče kraju i pokriva životne cikluse od vjenčanja do sprovoda. Tragedija filma je autentična, podebljana smrću Cazalea prije nego što je snimanje završeno.