StoryEditor
Film & TVODLAZAK VELIKANA

‘Kad gledam špice na mojim filmovima, mnogo ljudi više nema. To mi probudi sjećanja i ispunjava me nekom tugom‘, rekao nam je Bogdan Žižić 2015. Šest godina kasnije, nema više ni njega...

Piše Marko Njegić
2. svibnja 2021. - 20:17
Cropix

Kad gledam špice i podnaslove na mojim filmovima, mnogo ljudi više nema. To mi probudi sjećanja i ispunjava me nekom tugom... Bile su ovo zadnje riječi tada 81-godišnjeg hrvatskog redatelja Bogdana Žižića u intervjuu za "Slobodnu" 2015., povodom njegove retrospektive u splitskoj "Kinoteci". Šest godina kasnije, nema više ni Žižića, što u potpisniku ovih redaka "budi sjećanja" i ispunjava ga "nekom tugom".

Budi sjećanja na intervju s njim, jedan od najdražih kad su domaći filmaši u pitanju. Budi sjećanja na njegove izvrsne filmove kao što su "Ne naginji se van" s Ivom Gregurevićem i Fabijanom Šovagovićem, "Kuća" s Šovagovićem i Jagodom Kaloper ili "Rani snijeg u Munchenu" s Pavlom Vuisićem, ali i mnoge sjajne kratkometražne i dokumentarne uratke, od "Poplave", "Pohvale ruci", "Otkopčati dugme", "Madeleine, mon amour!", "Putovanja", "Gastarbajtera trubetaša"... do "Dioklecijanove palače sunca".

Neka tuga je velika: izgubili smo prvaka društveno-kritičkog hrvatskog filma sedamdesetih i neospornog velikana domaće kinematografije, zagrebačkog Solinjanina koji je otišao tiho i samozatajno kao što je živio i snimao. Umro je u četvrtak 29. travnja u 87. godini, a "službena" vijest o njegovoj smrti još nije objavljena.

Rođen 1934. u Solinu, Žižić ispočetka nije stremio filmu i završio je pravni fakultet, ali se baš i nije vidio u pravu. Ponuda za rad u Zagreb Filmu stigla je u prvo vrijeme. Njegov kratkometražni dokumentarni prvijenac ispisao je život, kad je 1964. Zagreb poplavio i upravo on je ovjekovječio poplavu na kameri.

Ipak, za režiju ga je najviše "zadužio" Ante Babaja koji mu je ukazao veliko povjerenje kad je kod njega na snimanju "Breze" (1967.) radio kao pomoćnik unatoč malom iskustvu. Kao što je on mogao biti vječno zahvalan Babaji, tako je i njemu mogao biti vječno zahvalan Gregurević kojemu je kao ondašnjem debitantu povjerio glavnu ulogu u filmu koji je, kao i "Kuća", osvojio Veliku Zlatnu arenu.

Žižić je bio odličan redatelj glumaca, dok je kao režiser-autor bio je usmjeren ka temi iseljeništva i likovima gastarbajtera kojima je posvetio ključne duge i kratke filmove. Mnoge filmove je posvetio i likovnim umjetnicima, računajući i Van Gogha ("Dragi Vincent"), a snimao je i dokumentarce o Dioklecijanovoj palači, pa i o svom Solinu, odnosno salonitanskim iskopinama.

Pred kraj karijere Žižić se pronašao i u ulozi pisca, napisavši knjigu o velikom splitskom snimatelju Josipu Bepu Karamanu i memoarsku "Pješčanu uru" ("Sjećanja na Solin, Split, Pulu i Zagreb").

Nakon što je u intervjuu bio upitan što mu prvo pada na pamet kad vrati film unatrag, tj. koji su momenti najviše obilježili njegovu karijeru, odgovorio je: "To se ne može ovako sažeti u jednom razgovoru". Ne može se sažeti ni u jednom "in memoriam" tekstu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
15. svibanj 2021 04:37