Moglo je bolje, ali i puno gore. “Indiana Jones i Artefakt sudbine” (“Indiana Jones and the Dial Of Destiny”), peti dio akcijsko-avanturističkog serijala o herojskom arheologu, nije ni blizu trilogiji “Otimači izgubljenog kovčega”, “Ukleti hram” i “Posljednji križarski pohod”, snimljenoj od 1981. do 1989. godine. “Artefakt sudbine” je, međutim, korak ili barem koračić naprijed u odnosu na četvrti dio “Kraljevstvo kristalne lubanje” iz 2008. koji ga je na neki način najavio i formirao.
Naime, u filmu “Kingdom of the Crystal Skull” mladi Mutt (Shia LaBeouf) zvao je Indianu “starcem” prije nego što je doznao da je njegov sin. “Koliko ti je godina, 80?”, pitao je Mutt. Harrison Ford je peti put uzeo bič u ruku i stavio šešir na glavu upravo u 80. godini.
Također, na samom kraju “Kristalne lubanje” Indianin šešir je odnio vjetar i donio ga baš pred Mutta. Točno u trenutku kad je on uzeo šešir i pomislio ga staviti na glavu, eto Jonesa. Indiana je preuzeo svoj šešir i nasmijao se. Ništa od takozvanog preuzimanja štafete i nekog novog mladog Indiane Jonesa.
Postoji samo jedan Indiana Jones i to je Harrison Ford. On je nezamjenjiv, ako se već može dogoditi da novi redatelj naslijedi serijal (James Mangold umjesto Stevena Spielberga). Doduše, Forda u pomlađenom izdanju gledamo u uvodnoj akciji petog filma.
Računalno generirano pomlađivanje na prvi pogled djeluje dojmljivo, ali na svaki idući Indy izgleda sve manje kao ljudsko biće, a sve više kao digitalni avatar samoga sebe iz “The Last Crusade”. I akcija je umnogome digitalizirana, poput glavnoga lika, svakako manje tjelesna u usporedbi s prva tri filma, dijelom i četvrtim koji je započeo Indianinu “digitalizaciju” za potrebe prilagodbe novomilenijskoj vizualizaciji.
Mangold u dosadašnjim filmovima nije pretjerano naginjao računalnoj kozmetici (“Cop Land”, “Identitet”, “Izazivač”), čak i kad je režirao akcijske junake (“Noć i dan” s Tomom Cruiseom) i superheroje (“Logan” o ostarjelom Wolverineu kao priprema za “Dial of Destiny”), naprotiv nametao se kao “old school” redatelj.
Šteta, jer uvod je akcijski i pripovjedački lijepo zamišljen. Indy se nađe u vlaku s nacistima, poput astrofizičara Jürgena Vollera (Mads Mikkelsen). Voller pronalazi polovicu Arhimedove Antikitere; to je mehanizam sa zupčanicima i kad se spoji u cjelinu može vlasniku omogućiti putovanje kroz vrijeme. Za Vollera je Antikitera “Bog” i pomoću nje želi kontrolirati povijest (“Vidimo se u prošlosti, dr. Jones”).
Naravno, Indiana se trudi da Antikitera ne dopadne u krive nacističke ruke. Slijedi njegovo prepoznatljivo šaketanje nacista i teškokalibarsko mitraljiranje koje uključuje top izvan kontrole na jednom od vagona. Top puca po drugim vagonima, a Indiana se na krovu vlaka bori s nacistima saginjući se da ga tuneli ne skrate za glavu. Scena je spektakularna i virtuozno osmišljena, ali akciju remeti preočita digitalija. Ipak, scena nagoni na razmišljanje i zamišljanje.
Gledatelj bi mogao na temelju ove scene projicirati kako bi izgledali daljnji dijelovi serijala “Indiana Jones” da su snimljeni devedesetih kako se i trebalo dogoditi, neovisno o tome što je “Posljednji križarski pohod” sa završnim jahanjem u zalazak sunca izgledao (i još uvijek izgleda) kao idealan kraj za junaka.
U tom pogledu, ima smisla da se “Artefakt sudbine” bavi vremenom/putovanjem kroz vrijeme i da Indiana simbolički dobiva sat kao poklon za mirovinu. Peti film iz pera scenarističkog dvojca John-Henry Butterworth – Jez Butterworth (“Na rubu budućnosti”) poigrava se s vremenom i godinama pa se radnja nakon Drugog svjetskog rata seli na kraj šezdesetih, točnije u 1969., (do)kad je Indiana prirodno ostario.
Ford se ne stidi starijeg izdanja i prilično dobro izgleda za svoje godine, premda mu kompjuteri i dalje pomažu u akciji i digitaliziraju ga, tipa kad jaše konja kroz podzemnu ispred nadolazećeg vlaka ili, kasnije, skače iz jednog Tuk Tuk vozila u drugo. Iako je vrijeme radnje otvaralo mnoge mogućnosti za priču (akcija, karakterizacija), film se zadovoljava samo jednom akcijskom scenom potjere kroz antiratne prosvjede i paradu povodom slijetanja na Mjesec, odnosno spomenom da je Indianin sin stradao u Vijetnamu, nakon čega se on rastao od Marion (Karen Allen) i provodi život u žaljenju.
Malo, no dovoljno da natukne akciju i emociju kao pokretače radnje. Akcija je nešto svedenija spram četvrtog dijela (atomska bomba) i pokušava biti na tragu izvorne trilogije, poput samoga filma, ali s polovičnim uspjehom, tj. omjerom dobrog (odličan negativac Mikkelsen, osjećaj za avanturu) i lošeg (Ethann Isodore kao Teddy nije ni sjena Ke Huy Quana u ulozi Short Rounda, jegulje kao zamjena za zmije), uz poneke trendovske namete (pomalo isforsiran lik junakinje Helene; Phoebe Waller-Bridge).
Ako je serijal u akciji izgubio ljudskost, nije i u emociji koja u paketu s nostalgijom nosi priču prema završnici, najviše zahvaljujući primjereno iskrenom Fordovom glumačkom nastupu bez posezanja za autopilotom i ikoničkoj glazbi maestra Johna Williamsa.
Dijalog Indiane i starog prijatelja Sallaha (John Rhys-Davies) iznimno je znakovit. “Nedostaje mi pustinja. Nedostaje mi more. I nedostaje mi da se svako jutro probudim pitajući se kakvu će nam divnu avanturu donijeti novi dan. Ti su dani došli i prošli. Možda, a možda i ne...”. Film govori o prolascima i pokušava vratiti vrijeme za Indianu i njegove fanove, makar zna da to nije posve moguće i ne skriva da je Indy junak koji ipak pripada muzeju filmske povijesti, ne sadašnjosti. Vidimo se u (boljoj) prošlosti, dr. Jones.