‘Himera‘: Indiana Jones u svijetu Fellinija

Povratnički film vodeće talijanske redateljice Alice Rohrwacher nakon petogodišnje pauze prošao je put od Cannesa do Europskog Oscara. Rohrwacher je pretplatnica najjačeg filmskog festivala od prvijenca "Nebesko tijelo" iz 2011., dobila je Grand Prix za drugi film "Čuda", a i treći, "Sretni Lazzaro", također je imao premijeru u Cannesu.

Bilo je logično da još jedna redateljičina bajkovita magično-realistična drama "Himera" ("La chimera"), ambijentirana u Toskanu ranih osamdesetih, upravo tamo započne svoj život. "Himera" na kraju nije osvojila neku od canneskih nagrada, ali zato je dobila dvije nominacije EFA-e, za scenografiju i glumca u usponu Josha O‘Connora (mladi princ Charles u "Kruni"), začudo ne i film ili režiju za što je konkurirao "Happy As Lazzaro". "La chimera" se u konačnici zasluženo pozlatila za scenografiju.

"Usklađujući potpuno različite stilove, scenografija Emite Frigato stvara prostore u kojima se ova bajka zaista može odvijati. U savršenoj ravnoteži, precizno povijesno poznavanje kako drevne talijanske umjetnosti, tako i ovog dijela Italije osamdesetih, radosno je pomiješano s nekom vrstom magičnog realizma. Sve sobe i prostori sadrže stvarnost koju podupiru teksture, drangulije i kuhinjski pribor, a nikada ne preuzimaju priču, već poboljšavaju ono što se događa i likove u njoj", smatra EFA.

Preko scenografije se, ustvari, prelama cijela "Himera". Rohrwacher kombinira različite stilove povezujući prošlost i sadašnjost (talijanske) kinematografije, od neorealizma do postmodernih (festivalskih) filmova u kojima likovi razbijaju četvrti zid i govore u kameru.

Talijanska redateljica priča priču o nomadskim pljačkašima drevnih etruščanskih grobnica i skrivenih arheoloških nalazišta na čelu s bivšim arheologom, Englezom Arthurom (O‘Connor), nakon čega prodavaju artefakte bogatim kupcima kao što je Spartaco (Alba Rohrwacher, redateljičina sestra).

U ulozi Flore, majke Beniamine (Yile Yara Vianello), izgubljene i prema svemu sudeći pokojne ljubavi engleskog arheologa, Rohrwacher je angažirala Isabellu Rossellini ("Plavi baršun"), kćerku legendarnog redateljsko-glumačkog para Roberto Rossellini-Ingrid Bergman, kao poveznicu s njegovim/njihovim talijanskim klasicima.

Likovi pljaškaša-skitnica-beskućnika i scene fešti izgledaju kao da su pristigli/e iz nekog Fellinijevog filma, od "Amarcorda" nadalje, najviše u sekvenciji kad se Arthur i ekipa voze na traktoru i prolaze kroz gradsku paradu. A moguće i da Rohrwacher parafrazira "Indianu Jonesa" na festivalski art način, dijelom i parodira akcijsko-avanturističke "macho" junake ("Kod Etruščana žene su bile glavne. Da su još živi, ne bi bilo mačizma.").

Opet, čitav je film, svojstven Rohrwacher, prožet magičnim realizmom pa je normalno da se svojevrsni Indiana Jones može naći u svijetu Fellinija, a odigrava se na granici sna i jave, živih i mrtvih. Arthur je predstavljen kako drijema u vlaku i sanja Beniaminu. Prekine ga prodavač čarapa. "Sanjali ste. Žao mi je, ali nikad nećete saznati kako je završilo", kaže tip s kojim će se Arthur sukobiti. "Čuvajte ga se, opasan je", veli prodavač. Opasan, ali i duboko romantičan.

Ispod ekscentrične, vrckave, pa i bizarne površine, "La chimera" govori o ljubavi, smrti i životu koji je "privremen", a u prodavačevoj rečenici krije se Arthurova motivacija da i nakon izlaska iz zatvora nastavi s pljačkanjem grobova i pronalaskom izgubljenih stvari, za što ima gotovo nadnaravni dar.

Iako Arthurovo upoznavanje mlade samohrane majke Italije (Carol Duarte), koja živi kod Flore, sugerira mogućnost novog ljubavnog života, on nastavlja tragati za izgubljenom ljubavi i nada se da će je pronaći makar na "onome" svijetu i saznati "kako je završila". Silazeći u podzemne grobnice i prebirući po stvarima mrtvih, Arthur se na pragu zagrobna života osjeća bliži Beniamini.