Trkački simulator videoigre biva zamijenjen pravom vožnjom, tj. automobilističkom utrkom u filmu “Gran Turismo” redatelja Neila Blompkampa. Zvuči kao nekakva gejmerska fantazija, zar ne? Da, ali “Gran Turismo” je, vjerovali ili ne, snimljen prema nevjerojatnoj istinitoj priči.
Film govori o gejmeru i velikom fanu Playstationove videoigre “Gran Turismo”, Jannu Mardenboroughu iz Cardiffa. Jann je svoje gejmersko vozačko “Gran Turismo” iskustvo s najrealističnijeg simulatora uspio preseliti na trkalište, kad je upao na “GT Akademiju” i postao vozač trkaćih automobila, natječući se s pravim profesionalcima na poznatim i zahtjevnim stazama svijeta, od Spielberga do Le Mansa.
Međutim, unatoč uporištu u stvarnosti, “Gran Turismo” djeluje kao klasična filmska akcijsko-sportsko-dramska priča s daškom fantazije, kombinacija “Rockyja” i “Posljednjeg zvjezdanog borca”, odnosno “Top Guna” i “Dana groma”.
Sredinom sedamdesetih “Rocky” je utemeljio formulu sportskih “feel good” drama o autsajderu iz radničke klase koji dobiva priliku života da prođe od trnja do zvijezda i natječe se za naslov prvaka. Nešto slično u filmu prolazi i Jann (Archie Madekwe), sin Stevena (Djimon Hounsou), bivšeg igrača nogometa koji radi na željeznici, nakon što Danny Moore (Orlando Bloom) iz Nissanova marketinga pokrene natjecanje “Gran Turismo” gejmera za mjesto na “GT Akademiji”.
Videoigra “Gran Turismo” inspirirala je ljubav prema vožnji za 80 milijuna igrača kojima Moore želi prodati “san o otvorenoj cesti” i pretvoriti “sim trkače”, navikle na simulacije vožnje, u prave vozače profesionalnih utrka ako prođu trening na “GT Akademiji”. Pobjednik na akademiji, naime, osvaja mjesto u timu Nissan.
Moore je za trenera na “GT Akademiji” angažirao mehaničara i bivšeg vozača Jacka Saltera (David Harbour), koji se ispočetka nećkao oko prihvaćanja gaže. “Zar stvarno misliš da ćeš uzeti klinca koji igra videoigrice u svojoj spavaćoj sobi i privezati ga za raketu od dvjesto milja na sat?”, Salter pita Moorea i zaključi: “Ako se ovdje slupaju, ne mogu stisnuti reset”, podižući uloge filma i podsjećajući da “ovo nije igra”.
Salter će Jannu biti ono što je Mickey bio Rockyju, trener, mentor i očinska figura koja počinje vjerovati u njega, za razliku od pravog oca i majke (Geri Halliwell iz Spice Girls). Odnos Saltera i Janna (prvi sluša Black Sabbath, drugi Enyu i Kennyja G-a) s prilično realističnim emocijama sprječava da “Gran Turismo” (p)ostane fantazija a la “The Last Starfighter” u kojem je igranje svemirske videoigre bilo samo test za tinejdžera i on biva vrbovan da se bori u međuzvjezdanom ratu.
Sjetimo se, Blomkamp se specijalizirao za SF-ove (sjajni “Distrikt 9”, podcijenjeni “Elysium”, solidni “Chappie”) i lako je vizualizirati da je Jann mogao voziti svemirske brodove umjesto trkaćih automobila, ali redatelj drži stvari akcijski i režijski prizemljenima koliko može.
“Gran Turismo” je vizualno čak i bliži “Izazivaču” ili “Utrci života” nego šminkerskoj estetici Tonyja Scotta u “Days Of Thunder”, neovisno o tome što povremeno preuzima stilizaciju videoigre i zamućuje granicu između zbilje i simulacije, stvarnog svijeta i virtualne stvarnosti, s kamerom koja ovjekovječuje podizanje krhotina asfalta sa staze i prolazi kroz unutrašnjost vozila.
Zamućuje Blomkamp i granicu između filma i reklame za videoigru. “Sve je ovo marketinški spektakl”, u jednom trenutku se izlane Moore. To je točno: “Gran Turismo” je neskriveni “product placement” i dodatno brendira popularni brend u filmu otvorenom logom Playstationa, po uzoru na Marvela sastavljenim od prepoznatljivih uspješnica kompanije (“Sonic Superjež”, “Uncharted”).
Gledatelj može isprve imati osjećaj da mu se pred očima vrti korporativni, tvornički proizvod, kao i da je “Gran Turismo” formulaičan film, simulator žanra sportskih akcijskih drama s uključenim klišejima, poput rivalstva na stazi, pobjede protiv svih izgleda i romanse.
Međutim, Jannova romansa s Audrey (Maeve Courtier-Lilley) vrlo je slatka i Blomkamp pokazuje da u svemu tome umije pronaći ljudsku dramsku emociju, akcijsko-sportsku tenziju pa i filmsku magiju, koja nedostaje mnogim “videogame” filmovima, uključujući i “Need Ford Speed”. Za prvo su zaslužni glavni glumci, od Harboura i Madekwea do Hounsuoa, srce “Gran Turisma” koji je ispao ugodno iznenađenje ljetne sezone koju zatvara nakon što su je otvorili “Brzi i žestoki 10”.
Nema šanse da vas ne dotaknu suze Jannova oca i finale s glazbom iz završnice “Vrućine” (Mobyjeva “God Moving Over The Face Of The Waters”). Blomkamp režira trkaće prizore spektakularno pomoću dronova, ali s osjećajem za opasnost od sudara s potencijalno fatalnim posljedicama za junaka (“Nesreća neće definirati tko si, ali kako ćeš reagirati na nju hoće”).
Istodobno, Blomkamp radi inventivan slalom između virtualnog i tjelesnog kad proradi Jannov gejmerski mozak, pretvori videoigru u stvarnost i obratno. Nakon što su računalni efekti stvarali virtualno vozilo oko Janna kad je igrao “Gran Turismo” u sobi, na stazi se automobil raspršuje na tisuću kompjutorskih piksela i pretvara u simulator.