Postignuće redatelja Petera Jacksona na trilogiji "Gospodar prstenova" okrunjeno je na najbolji mogući način s trećim i posljednjim dijelom serijala "Povratak kralja ("The Lord Of The Rings: The Return Of The King", 2003.). Snimljen prema veličanstvenim romanima J.R.R. Tolkiena, "Gospodar prstenova" je ambiciozni kinematografski pothvat bez premca, a "Povratak kralja" kruna tog pothvata.
Povijesni značaj "LOTR-a" nazirao se već u realnom vremenu, da bi danas bio nikad izvjesniji kad je trilogija postala dio povijesti. Iz današnje perspektive trebalo bi svima biti kristalno jasno da je upravo "Gospodar prstenova" definirajući blockbusterski hollywoodski serijal s početka novog milenija, kad se na box-officeu hrvao s "Harryjem Potterom", nastavcima "Matrixa" i prednastavcima "Ratova zvijezda", a u međuvremenu mu valjda samo Marvelovi "Osvetnici" mogu biti konkurencija, čak ni Jacksonov "Hobit".
"The Return Of The King" je tu odigrao presudnu ulogu. Moglo se dogoditi da treći dio "LOTR" serijala ne dosegne visine sjajnog prvog i drugog filma ("Prstenova družina", "Dvije kule"), sjetimo li se zaključnih poglavlja nekih prijašnjih trilogija kao što su "Povratak jedija" i "Kum III".
No, završni nastavak ispao je jednake kvalitete poput dvaju prethodnika, možda i (naj)bolji unutar serijala, potvrđujući "Gospodara prstenova" kao najujednačeniju trilogiju svih vremena i postavljajući ga na prvo mjesto ispred npr. "Prije svitanja/sumraka/ponoći", "Tri boje", "Povratka u budućnost" i "Indiane Jonesa".
Teško breme je Jackson natovario na sebe i ono je postajalo sve teže kako su filmovi išli dalje, otprilike kao težina na leđima "kristolikog" Froda (Elijah Wood), redateljevog supstituta, dok se hrabri hobit približavao vulkanskoj lavi Klete gore Mordora kao konačnom odredištu za uništenje prstena moći, ali nijedan ni drugi nisu posustali i iznijeli su teret do kraja.
Kako i priliči jednom mitskom fantazijskom "sword&sorcery" epu univerzalne, metaforičke i bezvremene vrijednosti, hrabrost je jedan od glavnih motiva "LOTR" serijala uz odanost, žrtvovanje i čast, odnosno junaštvo i bratstvo "prstenove družine", razdvojene u središnjem filmu.
Frodo i Sam (Sean Astin) ulaze sve dublje u Mordor u pratnji Golluma (Andy Serkis) čiju genezu "my preciousssss" opsjednutosti prstenom, tj. preobražaj od hobita Smeagola do groteskne kreature, Jackson otkriva u uvodnoj sceni, a njegovu dualnost oslikava kad razgovara sa svojim odrazom u jezeru.
Čarobnjak Gandalf, šumar Aragorn, vilenjak Legolas i patuljak Gimli (Ian McKellen, Viggo Mortensen, Orlando Bloom, John Rhys-Davies) sreću se u Isengardu s hobitima Pippinom i Merryjem (Billy Boyd, Dominic Monaghan). Susret je kratkog vijeka jer "dani postaju sve mračniji" i "pokrenuli su se događaji koji se ne mogu zaustaviti".
Gandalf i Pippin hitaju u gondorsko kraljevstvo Minas Tirith da upozore grad kraljeva na napad Sauronovih sila zla ("neprijatelj je naučio nešto iz poraza kod Helmove klisure"). Aragorn u društvu Legolasa i Gimlija odlazi regrutirati Vojsku mrtvih, opasan prekovanim mačem slomljene vilin-oštrice koji mu je, kao nasljedniku gondorskog kralja Isildura, dao gospodar Elrond (Hugo Weaving), otac njegove voljene Arwen (Liv Tyler).
Arwen se odriče vilenjačke besmrtnosti zbog Aragorna i bira život smrtnice, što on doznaje taman kad je u njezinoj odsutnosti počeo osjećati nešto za Eowyn (Miranda Otto), nećakinju rohanskog kralja Theoden (Bernard Hill). Ljubavni trokut umetnut je suptilno i romantična je protuteža ratničkom, junačkom zanosu filma koji, baš poput prethodnika, umješno balansira između lirskog i epskog "opernog" zamaha, intimnog i spektakularnog, ljudske emocije i filmske magije.
Balans je za Jacksona sve i on vješto profilira likove i isprepleće paralelne radnje ni u jednom trenutku ne gubeći momentum tijekom trosatnog trajanja, ali i besprijekorno kombinira raznolike efekte, od praktičnih do računalnih s kakvima je svijet Međuzemlja izgradio iz temelja, ujedinivši tehnologiju prošlosti i budućnosti.
Savršeno oživljene likove dosad već znamo u dušu i sa njima smo svaki korak puta kad stupaju u "najveću bitku našeg vremena". Za to Jackson priprema teren od početka, bildajući nadolazeći mamutski spektakl (masivniji od bitke kod Helmove klisure) sa srčanim junacima u borbi protiv horde trolova, orka, olifanta, nazgula...
Akcijski prizori pršte od neizmjerne veličanstvenosti, ali emotivna dirljivost priče još više imponira kako se približava neminovni kraj filma i putovanja likova. Jacksonu se teško rastati od likova i on prolongira kraj 20-minutnim epilogom s nekoliko snažnih mini-završetaka od kojih je svaki mogao okončati priču dok jedan od njih, posljednji, to na koncu ne napravi i ispiše "the end".
"Neću reći ‘nemojte plakati‘, jer nisu sve suze loše", kaže Gandalf hobitima na rastanku, ali i gledateljima. Teško je bilo zadržati suzu onda, danas još teže. Osjećaj tuge i melankolije veći je nego prije. U prosincu 2003. osjećali smo da svjedočimo nečemu što će se teško više ikada ponoviti. Godinama kasnije, opet u prosincu, svjesni smo da se nešto poput "Gospodara prstenova" moglo dogoditi samo jednom u životu.