Umanjivanje vrijednosti canneske Zlatne palme za “Čovjeka koji nije mogao šutjeti” (“The Man Who Could Not Remain Silent”) Nebojše Slijepčevića samo zato što je posrijedi kratki igrani film pokazuje koliko je ta forma na nižoj cijeni od dugometražne. Jasno, Zlatna palma za najbolji film Cannesa ima (naj)veću težinu. No, opet, Zlatna palma je Zlatna palma, neovisno o dužini metra.
Hrvatski filmovi baš se i ne mogu pohvaliti s tako zvučnim nagradama od početka devedesetih naovamo. Samo je “Murina” doživjela nešto slično kad je osvojila Zlatnu kameru u Cannesu 2021. za najbolji debitantski film, te kratkometražni “Kokoška” i “Piknik”, nagrađeni EU Oscarom, eventualno i “Zvizdan”, ovjenčan priznanjem žirija u paralelnom canneskom programu “Izvjestan pogled”.
Osim svjetske premijere i nagrade u Cannesu, “Čovjeka koji nije mogao šutjeti” i “Murinu” povezuje i producentska kompanija Antitalent, ali i činjenica da se radi o koprodukcijskim projektima s međunarodnom ekipom ispred i iza kamere. Naravno da nešto tako podiže rejting i pospješuje plasman filma.