‘Faye‘: Najdraža glumice

St. James Quarter u Edinburghu krasi ikonička fotografija Faye Dunaway iz 1977. u jumbo izdanju, postavljena kao reklama za kino ”Everyman Cinema” u sklopu rečenog centra. Pisac ovog teksta divio se fotografiji autora Terryja O’Neilla prilikom posjeta Edinburghu koncem kolovoza 2023. i kao nikad prije, u toj veličini, uvidio koliko je moćna, još moćnija s nadodanim citatom ”Ti nisi statist u nečijem filmu. Ti si zvijezda svog života.” u potpisu glumice.

To je vjerojatno ponajbolja hollywoodska fotka ikad ili barem fotka neke zvijezde. O‘Neill je fotografirao Dunaway jutro nakon što je zasluženo osvojila Oscara za izvanrednu ulogu u filmu ”TV mreža”. Faye sjedi pored bazena hotela na Beverly Hillsu, nalakćena i zamišljena, odjevena u haljinu bež boje.

Zlatni kipić sjaji poput ranojutarnjeg sunca, smješten na sredinu stola na kojem je serviran hotelski doručak. Pod glumičinim nogama razbacane su novine s naslovima o oskarovskom trijumfu filma ”Network”. Dunaway izgleda poput hollywoodske kraljice na pobjedničkom tronu, ali njezina zamišljenost sugerira pogled ispod fasade zvjezdanog glamura i načinje gorkoslatka ”morning after” preispitivanja kad početna euforija mine i nastupi povratak u stvarnost, u stilu ”Je li ovo sve? I što nakon ovoga?”.

Nešto manje od godinu dana kasnije, fotografija je izvrsno iskorištena kao plakat dokumentarnog filma ”Faye” Laurenta Bouzereaua koji je premijeru doživio na HBO Maxu. Cijeli dokumentarac može se prelomiti preko fotke glumičinog budućeg bivšeg muža O‘Neilla, kao i njezin citat o statiranju i zvjezdarenju u tuđem i svom filmu.

”Faye” zaranja ispod zvjezdane površine Dunaway kako bi tu pronašao ženu/ljudsko biće, a ne samo hollywoodsku zvijezdu, ili bar humanizirao legendu koju bije loš glas da zna biti teška, ćudljiva i temperamentna, ukratko prikazao je onakvom kakva zapravo jest umjesto kako je javnost doživljava. Ispočetka se Faye nameće kao takva i traži od redatelja kako da je snima (iz kojeg kuta, pod kakvim osvjetljenjem), inzistira da želi piti vodu iz čaše, ne boce itd.

Ipak, malo po malo, Dunaway se otvara i priča u usponima i padovima, suočena s obiteljskim fotografijama i arhivskim snimkama. Bouzereau je tretira kao zvijezdu i dopušta joj da preuzme narativ dokumentarca, ali zauzvrat dobiva intiman portret glumice željne svojevrsne katarze i iskupljenja.

Ona otkriva da u njoj žive dvije žene, obična žena pravog imena Dorothy Faye Dunaway koja je u glumi pronašla bijeg od oca alkoholičara, razvoda roditelja i čestih selidbi, te hollywoodska zvijezda, kao i to da je njezinoj promjeni raspoloženja na setovima kumovao bipolarni poremećaj i ovisnost o alkoholu. Glumi ju je naučio Elia Kazan, rekavši da se ne boji osjećaja nego da ih iskoristi, tako da je ”stavila malo sebe u svaki lik i malo svakog lika u sebe”.

Vjerojatno je zato bila maestralna u nizu ključnih filmova ”novog Hollywooda” (”Bonnie i Clyde”, ”Kineska četvrt”, ”Tri Kondorova dana”, ”TV mreža”...) i uopće zvučnih naslova šezdesetih/sedamdesetih (”Afera Thomasa Crowna”, ”Mali veliki čovjek”, ”Tri/Četiri mušketira”, ”Pakleni toranj”), periodu kad joj takoreći nije bilo ravne, nakon što je zakoračila iz kazališta na veliki ekran (pamtljiv debi u filmu ”Hurry Sundown”, radijantna u ”The Happening”).

Kadrovi iz tih klasika oduševit će filmofile u publici, tim više jer Faye i sugovornici poput filmaša i kritičara podsjećaju na kontekst nastanka i njihovu važnost (npr. nasilje u ”Bonnie & Clyde” kao odraz turbulentnih vremena). Naravno, sve uz pikanterije sa snimanja (incident s kosom i pravi šamari Jacka Nicholsona; ”Chinatown”) i šire (Marcello Mastroianni bio je ljubav njezinog života; glumili su u ”A Place For Lovers” i započeli trogodišnju aferu).

Dokumentarac oslikava Dunaway kao glumicu i neovisnu ženu koja je poticala modne trendove (”The Thomas Crown Affair”). ”Network” je bio važan za nju jer je preslikavao Fayeinu borbu za dominaciju u muškom svijetu, prelamajući nju i lik, a vjerojatno najvažnija njezina uloga je uloga majke posvojenom sinu Liamu. Film se ne libi podsjećanja na to da ju je Bette Davis prozvala kao glumicu s kojom nikad ne bi radila i općenito karijernih promašaja.

Minutažu dobiva podsjetnik na prenaglašenu, teatralnu izvedbu Joan Crawford u filmu ”Najdraža mamice” iz 1981. za koju glumičina velika štovateljica i prijateljica Sharon Stone krivi redatelja, a od čega se oporavila ulogom u ”Barskoj mušici” s Mickeyjem Rourkeom.

Spomenut je i njezin propali autorski projekt o opernoj pjevačici Mariji Callas kao potencijalni ”comeback” nakon sporednih uloga uloga u devedesetima/na prijelazu milenija u Kusturičinom ”Arizona Dreamu”, ”Don Juanu De Marcu”, ”Komori”, ”Ivani Orleanskoj” i ”U ime pravde”, ali ne i gaf s omotnicama na dodjeli Oscara (pobjednik je ”La La Land”, pardon ”Moonlight”).

Povremeno sve to izgleda odveć dokumentaristički konvencionalno, no Bouzereau uspijeva izvući karakternu studIju i iskupnički, katarzični doks, pa i dati Dunaway ”comeback” kakav zaslužuje u dokumentarcu koji kao da parafrazira naslov filma ”Mommy Dearest”. Najdraža glumice.