‘Ezra‘: Sve zbog jednog autističnog dječaka

Odrastanjem se bavi i još jedan aktualni kinofilm pored "Inside Out 2" – "Ezra". No, stvari su kompliciranije, jer ovdje je u prvom planu autistični 11-godišnji dječak. "Autistički je um umrežen na revolucionaran način", doznajemo u filmu koji klinca-autista stavlja u prvi plan.

Obično su odrasli likovi autisti ("Kišni čovjek", "Ja sam Sam", "Snježna torta", "Računovođa"...), ali stvari se polako mijenjaju od "Što muči Gilberta Grapea" i "Opasne šifre" naovamo ("Jako glasno i nevjerojatno blizu", "Neobični životi", dokumentarac "Zašto skačem").

Mijenja se i pristup filmaša. Ezru glumi autistični dječak William A. Fitzgerald da film u režiji glumca Tonyja Goldwyna ("Duh", "Šesti dan") bude što autentičniji.

Scenarist "Ezre" Tony Spiridakis otac je autističnog sina i napisao je scenarij na temelju vlastitih roditeljskih iskustava, nakon što je shvatio da treba prestati pokušavati "popraviti" svoje dijete.

Dok se bavi Ezrinim odrastanjem i njegovim odnosom s razvedenim roditeljima, ocem Maxom i majkom Jennom (Bobby Cannavale, Rose Byrne; par u stvarnom životu), film je poprilično dobar. Max i Jenna doznaju da je Ezra "bio opasan za sebe i druge" u razredu i suočeni su s time da bi ga "morali poslati u školu za djecu s posebnim potrebama", pa i šopati lijekovima. Jenna razmatra tu ideju, ali Max za nešto tako ne želi ni čuti.

"Ne treba mu posebna škola već prihvaćanje", siguran je Max, inače "stand up" komičar koji na pozornici olakšava dušu u vezi obiteljskih problema što ga tište, čak i sa sobom na nastupe vodi Ezru, maskiranog u The Dudea iz "Velikog Lebowskog". Zbog toga Max "otima" Ezru i vodi ga sa sobom na putovanje u L.A. gdje bi trebao imati audiciju za nastup u showu Jimmyja Kimmela, na iznenađenje Jenne, svoje agentice i oca Stana (Whoopi Goldberg, Robert De Niro).

Odluka je nagla, kao i podzaplet koji malčice forsirano pretvara realističnu obiteljsku dramu o izazovima odgajanja (ne samo autističnog) djeteta u manje-više tipični film ceste s usputnim stanicama kako bi poznati sporedni glumci došli do izražaja (Vera Farmiga, Rainn Wilson).

Povremena forsiranost pojedinih situacija nije strana filmu, kao i posezanje za manipulativnošću i umjetno stvorenim emocijama. Ipak, redatelj Goldwyn čini gledatelja involviranim u trodimenzionalne likove i njihove nijansirane odnose koji nerijetko djeluju stvarnima, zahvaljujući životnim iskustvima scenarista i paru Cannavale-Byrne. "Ponekad život postaje neuredan, a kada se to dogodi, to je u redu. Ljudi govore da će život biti uredan i lijep, ali nije", govori Max zvučeći kao Rocky Balboa.

Otac-sin odnos je dojmljiv i dvosmjeran (Max-Ezra, Stan-Max). I scene dječaka i majke znaju biti emotivne, primjerice trenutak kad Jenna smiruje autističnog klinca dodirujući mu uši, nakon čega i on uzvrati istom gestom. Briga za dijete je opipljiva u filmu i svatko želi napraviti ono što misli da je najbolje za njega i nitko nema loše namjere.

Posebice ne Max jer "taj klinac je jedino s čim ne mogu pogriješiti". "Ne mogu ga oteti, ja sam mu otac", kaže Max nalazeći se na putu iskupljenja zato što nije uvijek bio dobar tata, baš kao i Stan u nadahnutom tumačenju De Nira, s naglaskom na scenu kad govori sinu "Što god radio, ne smiješ tući dijete". Cannavale također ima par upečatljivih, srčanih scena.

"Riječ autizam potječe iz grčke i znači ‘u svom svijetu‘. Ne želim da bude u svom svijetu nego u ovom", iskren je Max, želeći da se Ezra tretira kao i druga djeca, neovisno o tome što je "drukčiji", odnosno da okolina prihvati njegovu drukčijnost. U takvim trenucima "Ezra" pogađa u srce.