Slikari razmjerno često slikaju i na filmskom platnu. "Život s Picassom", "Pollock", "Gospodin Turner", "Carrington", "Frida", "Velike oči", "Modigliani", "Klimt", "Električni život Louisa Waina"... samo su neki od biografsko-dramskih filmova o slikarima. Prednjači Van Gogh ("Žudnja za životom", "Na vratima vječnosti", "Voleći Vincenta"), ali u stopu ga slijedi i Caravaggio.
Prvi film o 17-stoljetnom talijanskom baroknom slikaru pravog imena Michelangelo Merisi, podnaslovljen "Ukleti slikar", datira iz davne 1941. u režiji Goffreda Alessandrinija i s Amedeom Nazzarijem u glavnoj ulozi. Najpoznatiji je Srebrnim medvjedom ovjenčani "Caravaggio" Dereka Jarmana iz 1986. gdje je titularni lik utjelovio Britanac Nigel Terry, a Tilda Swinton je glumila njegov model i prostitutku Lenu.
Pokretač i najveći buntovnik baroknog slikarstva dobio je i novu filmsku biografiju premijerno prikazanu na festivalu u Rimu.
"Caravaggiova sjena" ("L‘ombra di Caravaggio"/"Caravaggio‘s Shadow") korektno-solidna je visokobudžetna talijanska povijesno-biografska drama redatelja Michelea Placida s prilično uživljenim Riccardom Scamarciom u ulozi jednog od najboljih i najkontroverznijih slikara u povijesti. Kao i mnogi noviji biografski filmovi (npr. "Spencer"), "L‘ombra di Caravaggio" ne njeguje "od-kolijevke-do-groba" pristup, već se fokusira na određeno razdoblje života subjekta biografije, u ovom slučaju njegove posljednje godine (1607. – 1610.).
"Pobjegavši iz Rima nakon što je optužen za ubojstvo, Michelangelo Merisi zvan Caravaggio 1609. stiže u Napulj i pod zaštitom obitelji Colonna čeka mogući Papin oprost koji bi anulirao njegovu smrtnu kaznu odrubljivanjem glave", ispisuje natpis u uvodu filma. Papa (Maurizio Donadoni) angažira pripadnika vatikanske tajne službe zvanog Sjena (drveni Louis Garrel) da istraži slikara Caravaggija i njegove slike ne bi li prosudio vrijeđaju li doista Crkvu kako se priča i donio odluku o pomilovanju.
Istražitelj stupa u kontakt s Caravaggiovim znancima poput markize Colonne (Isabelle Huppert), prostitutkama/modelima poput Lene i Anne (Micaela Ramazzotti, Lolita Chammah), asistentom Ceccom (Tudua) i kardinalom Del Monteom (glumi ga Placido), ali i rivalskim slikarom Giovannijem Baglioneom (Vinicio Marchioni).
Caravaggio je opisan kao vrhunski slikar, "talent u kombinaciji s izopačenošću", zato što je slikao prosjake i prostitutke, među kojima je njegova pohotna, grešna duša provodila vrijeme, pretvarajući ih u svece i svetice u svojim slikama, poput beživotne crvenokose Anne u "Smrti Bogorodice".
"Bol čovječanstva za njega je nešto stvarno za slikanje. Samo je izmučen čovjek mogao naslikati takvu sliku", čujemo. "Želim čovjeku približiti božansko, a neki to smatraju bogohulnim. Smatram da bi slikar trebao biti slobodan, tragam za istinom", govori Caravaggio koji je preferirao "nove oblike, nove boje, nove misli".
Ta "istina", tj. realizam, autentičnost, na visokoj je razini u njegovim slikama, većinski nastalim tehnikom ulje na platnu. Suza koja klizi niz obraz u "Pokajničkoj Magdaleni", odnosno oči "kao da iskaču iz duplji" u "Meduzi" ogledni su primjer Caravaggiova "savršenstva u detaljima".
Tome stremi i redatelj Placido, istini i detaljima, režirajući film na Caravaggiovoj granici tjelesne senzualnosti i opscenosti. Scenografija, kostimografija i fotografija uspijevaju združenim snagama evocirati povijesno doba i na trenutke gotovo da se može osjetiti miris ulice, znoj, krv, prljavština.
Međutim, režija je povremeno kazališna više nego filmična (statična, ne toliko fluidna kamera), a gluma pojedinih aktera teatralna da bi bila autentična, što se posebno odnosi na francuske glumce Garrela i Huppert, tj. njihove nasinkronizirane dijaloge. Takve stvari bacaju sjenu na "Caravaggiovu sjenu" i priječe da film postane novi slikarski klasik.