Odškrinuta vrata mračne sobe ili ormara ponavljajući su motiv horora “Boogeyman” (“The Boogeyman”), snimljenog prema kratkoj priči kralja žanra Stephena Kinga. “Možete li ih zatvoriti?”, čut ćemo kad jedan lik vidi poluotvorena vrata. On je Lester Billings (David Dastmalchian) i nenadano će banuti na prag psihoterapeuta, dr. Willa Harpera (Chris Messina). Lester priča Willu da je njegovu obitelj opsjelo neko “sjenovito” čudovište i načinilo ih “podložnima”.
“To je ono što vam dođe po djecu kad ne obraćate pažnju”, govori Lester i psihoterapeutu pokaže crtež monstruma koji je nacrtala njegova kćerka prije nego je umrla, za što ljudi misle da je on kriv, odnosno da je ubio vlastitu djecu. Smrću djece iz perspektive roditelja King se bavio i u “Groblju kućnih ljubimaca”, ali “Boogeyman” ne ponavlja formulu u cijelosti.
Nakon što se Lester objesi u Willovoj kući i demonski entitet se primi obitelji psihoterapeuta i počne proganjati njegove kćerke, tinejdžerka Sadie (Sophie Thatcher) i desetogodišnja Sawyer (Vivien Lyra Blair) dat će sve od sebe da ostanu žive i da ih ne pojede mrak. U mraku se skriva titularni Boogeyman i vreba na djecu.
Boogeyman je čudovište iz ormara. Mitski monstrum ispod kreveta. “Jesi li provjerio ispod kreveta? A ormar?”, uplašena Sawyer pita tatu. Tata pogleda na oba mjesta, negira da je išta vidio i ohrabri kćerku da može poći na spavanje: “Provjera čudovišta je završena”.
Međutim, kao što to obično biva u hororima u kojima se čudovište okomi na emotivno povrijeđenu i ranjivu djecu, prezaposleni ili nedostupni odrasli ne obraćaju pažnju i veći dio filma ne vide monstruma niti vjeruju klincima, uvjereni da oni samo utvaraju prikaze od posljedice straha od mraka, poput Sawyer.
Kvragu, ispočetka ni Sadie ne vjeruje mlađoj sestri da joj je “nešto u sobi”. “Samo si ružno sanjala, to je tvoja mašta, sve ti je u glavi, nije stvarno”, tješi je ona dok i sama, emotivno ranjiva, ne počne viđati tamnog stvora u mraku. Sadie je također traumatizirana recentnom pogibijom majke u prometnoj nesreći i izolirana u školi, a nimalo joj ne pomažu djevojke iz razreda, spremne narugati se kad ona umrlja haljinu pokojne mame koju je odjenula (okrutni “bullying” na tragu Kingove “Carrie”).
“The Boogeyman” dolazi u kina nakon uspjeha nove “Zle smrti” (“Buđenje”), nastavljajući trend novijih metaforičkih i terapeutskih horora osovljenih oko traumatičnog gubitka nekog bližnjeg i procesa žalovanja, kao što su “Men” i “Smile”, pri čemu za protagonistice također ima pripadnice nježnijeg spola.
Film može podsjetiti na superiorniji “Smiješak”, još više na nedavnu (i podcijenenu) “Igru strave”, toliko da se na momente doima formulaično i kao njihova generička kopija, ne donoseći nešto bitno novo u podžanr horora o proganjanju demonskih entiteta ili nadnaravnih monstruma u formi utjelovljenja straha i traume koji mogu biti i metafora za suočavanje s vlastitim mrakom nakon smrti bliske osobe.
Ipak, glumci su dobri: Messina već ima iskustva s hororima (“Sotona”), Thatcher (“Yellowjackets”) posjeduje nešto od Anye Taylor-Joy, dok Blair (“Bird Box”) glumi kao da je u Spielbergovu filmu. Dobra je i režija. Britanski redatelj Rob Savage navijestio je talent s “Gostom”, pandemijskim hororom o seansi preko “Zooma” koji je odlično iskoristio “lockdown” trenutak, a sada je dobio priliku napraviti tranziciju od ekrana laptopa do kinoplatna.
Protiv Savagea radi scenarij iz pera dvojca Scott Beck-Bryan Woods (“Mjesto tišine”, “65”, “Mjesto tišine 2”) i Marka Heymana (“Crni labud”), tipa da se scenaristi ponašaju kao da mobiteli ne postoje da se Sadie i Sawyer njihovom svjetlošću brane protiv čudovišta budući da Boogeyman ne voli svjetlo gotovo jednako koliko klinci ne vole tamu (zgodna paralela) i “treba mu mrak da ostane skriven”.
Srećom, drugi izvori svjetla znaju biti kreativno uposleni. Titrajuća božićna svjetla dobar su dodatak u borbi protiv tame odakle često sjaje dva Boogeymanova oka, a Sawyer osvjetljava mrak i grčevitim pritiskanjem gumba za pucanje dok igra videoigru. Općenito, igranje svjetlom i tamom, bolje reći mrklim mrakom u smislu iščekivanja likova i publike najbolji je dio filma.
Sawyer u strahu od mraka spava sa svjetlećom kuglom. Kad klinka gurne svjetleću kuglu niz mračni hodnik ili je spusti na pod da poviri ispod kreveta (izvanredan pokret kamere i izvrnuto-obrnuti rakurs), gledatelj sa njom razvija strah od mraka i nepoznatog. Napeto iščekujemo hoće li svjetleća kugla nešto obasjati u tami, tj. krije li se tamo nešto nepoznato ili je posrijedi samo lažna uzbuna. Provjera čudovišta je završena?