"Baghead: Glas mrtvih" ("Baghead") još je jedan adut žanra horora u godini obilježenoj filmovima strave i užasa. Ako "Baghead: Glas smrti" treba smjestiti na hororsku listu prvog dijela 2024., zauzeo bi neku sredinu otprilike kao "Stranci: Prvo poglavlje", iza "Prvog pretkazanja", "Abigail" i "Bezgrešne", a ispred "Tarota", "Zaroni, preživi" i "Imaginarnog".
To će reći da je film mahom osrednji s naizmjeničnim trenucima neuvjerljivosti i solidnosti, premda je imao potencijala da bude puno više od toga. Redatelj Alberto Corredor i scenarist Lorcan Reilly "proširili" su na cjelovečernjak njihov dojmljivi nadnaravni kratkometražni horor iz 2017., također naslovljen "Baghead".
Naravno, nije ovo prvi hororski žanrirani film koji prolazi put od kratkog do dugog metra (npr. "Zla smrt", "Slagalica strave", "Mama", "Ogledalo smrti", "Kad se svjetla ugase", "Smiješak"), ali "širenje" priče ne donosi uvijek rezultate. Priča starta kad mlada Iris Lark (Freya Allan iz serije "The Witcher"; upravo je gledamo u novom "Planetu majmuna") naslijedi stari berlinski pub engleskog naziva "The Queen‘s Head" od otuđenog oca Owena (veteran Peter Mullan) koji je zapaljen u uvodnoj sceni. Owen, ne pub.
Iako je pub trošan i tipično hororski mračan, Iris se useljava u jezivo mjesto s obzirom da nema krov nad glavom ni prebijene pare, nesvjesna da "nekretnina dolazi s posebnim stanarom u podrumu" – zlonamjernim mjenjolikim stvorenjem zvanim Baghead. Iris će toga postati svjesna kad u pub bane Neil (Jeremy Irvine iz filmova "War Horse" i "Mamma Mia: Here We Go Again"; glumio i u hororu "Woman In Black 2") i zatraži "Moram vidjeti ženu, dolje je".
"Je li ovo neka bolesna šala", osupnuta je Iris. Nije. Corredor snima hororski dojmljiv kadar otvaranja vrata podruma iz dubokog mraka gdje će malo poslije, iz rupe u zidu, izaći zlokobni entitet s vrećom na glavi, Baghead (Anne Müller), preko kojeg se može stupiti u kontakt s pokojnicima na dvije minute, poput Neilove supruge, na način da se biće pretvori u mrtve, što dovodi u iskušenje, ali s izglednim posljedicama po svijet živih, posebice ako se vrijeme prekorači.
No, unatoč tome što su posljedice očite, neovisno o dodatnom upozorenju trezvenije prijateljice Katie (Ruby Barker), Iris će u besparici pristati za Neilov novac silaziti u podrum i prizivati natprirodnu kreaturu. Bez toga, naravno, ne bi bilo filma, ali Iris kao lik nije baš uvjerljiv, koliko god se glumica Allan trudila ga načiniti takvim, zasigurno privučena tragovima kompleksnosti ("ti si jedino što stoji između nje i vanjskog svijeta").
Štoviše, neke njezine odluke su blago rečeno ishitrene, pa i glupaste, uslijed čega se teško povezati s protagonsticom i za nju navijati. Puno je interesantniji Baghead, biće načelno strašne pojave koje opstoji između ovog i onog svijeta, kao onostrana poveznica mrtvih i živih kojima ulazi u glavu.
Oko Bagheada se razvija gotička atmosfera i solidna mitologija po uzoru na "Krug" i slične horore, ali protiv filma rade tipične "bu" scene, obilata uporaba generičkih računalnih efekata, prevelika sličnost s nemjerljivo boljim "Talk To Me" i finale posuđeno iz "Ex Machine" na temu "ne smiješ je pustiti vani". Baghead Ex Machina.