‘Argylle‘: Što je veći špijun, to su veće istinite laži

Dua Lipa ima potencijala za Bond-djevojku na temelju njezine pojave u filmu "Argylle: Misteriozni špijun" ("Argylle"). Popularna pjevačica nastupa kao prezgodna plavokosa teroristica Lagrange u njezinoj drugoj uzastopnoj ulozi nakon "Barbie". Lagrange nosi pripijenu kratku haljinu zlatne boje i zaplesat će s agentom Argylleom (Henry Cavill), uglađenim poput Jamesa Bonda. "Nadam se da plešeš dobro kao što se odijevaš", namigne ona Argylleu, izgovarajući rečenicu po mjeri Bond-djevojke.

"Plešeš li helikopter?", pita je on i podigne je uvis da njezine duge noge paraju zrak kao elise. Ipak, ples je kratkog vijeka: Lagrange zna da je Argylle agent ("Nadala sam se da si došao zarobiti moje srce, a ne mene") i daje se u bijeg kad njezini suradnici otvore vatru na njega, ali on je otporan na metke i kreće za njom.

Potjera po pitoresknim grčkim ulicama je "bondovska" i poprilično spektakularno osmišljena, iako očito parodijski intonirana i još očitije računalno kozmetizirana, za razliku od 007 filmova kakve "Argylle" satirizira i "homažira".

Argylle uspije uhvatiti Lagrange uz pomoć snažnog agenta Wyatta (Johna Cena) koji je podigne s motora u vožnji i počne ispitivati. "Ne odgovoriš li, bit ćeš iste temperature kao moja kava koja je zahvaljujući tebi ledena", veli Wyatt.

Ako replike zvuče trivijalno, to je zato što su Argylle, Lagrange i Wyatt likovi iz bestseler serijala špijunskih romana plahe spisateljice Elly Conway (Bryce Dallas Howard). Uvodna scena je vizualizirana sa stranica Ellyne četvrte knjige dok je ona čita na promociji. Elly je nedvojbeno fan starijih Bond-filmova sa Seanom Conneryjem, Rogerom Mooreom i Pierceom Brosnanom, kao i redatelj Matthew Vaughn ("X-Men: Prva generacija") koji voli i "Lov na zeleni dijamant".

Jasno je to kad Elly upadne u "pravu" špijunsku avanturu nalik onima iz njezinih romana nakon što se ispostavi da sve što piše ima veze sa stvarnosti, konkretno zločinačkom organizacijom Odjel, na čelu s Ritterom (Bryan Cranston), "stvarnom verzijom zlikovaca iz njezinih knjiga", koji je uvjeren da upravo ona posjeduje USB stick s povjerljivim informacijama.

"Ispostavilo se da su LeCarre i Fleming bili zapravo špijuni. Jeste li i vi prava špijunka?", postavljeno je ranije pitanje na Ellynoj promociji. "Da bar", odgovorila je spisateljica koja je baš pri kraju pisanja pete knjige, ali nema dobar kraj i muku muči s inspiracijom.

"Ne, to je bilo loše", kaže ona tipkajući/zamišljajući zavodničku scenu s Argylleom i slika se zamrzne, a riječi nestaju s ekrana dok ne ostane bjelina, strah svakog pisca. Metatekstualnost "Argyllea" intrigantno je postavljena u scenariju iz pera Jasona Fuchsa ("Wonder Woman") i oslikana zaslugom Vaughna.

Likovi izlaze sa stranica na ekran u Ellynoj glavi i vraćaju se natrag, a na momente djeluju kao da su "zapravo" oživjeli iz knjige, kao Ruby Sparks u istoimenom filmu iz 2012. godine, odnosno da spisateljica više ne zna razlikovati stvarnost od romana. Vidljivo je to u sceni kad Elly u društvu mačka Alfieja upozna "stvarnog" špijuna Aidana Wildea (Sam Rockwell), krajnje drukčijeg/realističnijeg od fiktivnog Argyllea.

"Što je veći špijun, to je veća laž", govori špijun koji će braniti Elly od napadača u vlaku, a pritom ona miješa stvarnost i fikciju, pa Vaughn domišljato orkestrira dvostruku/paralelnu akciju s Aidanom i Argylleom kao njezinom imaginacijom, dijelom sagledanu iz spisateljičine subjektivne perspektive, uključujući i treptaje oka kao "montažne rezove" uposlene da jednog špijuna pretvaraju u drugog.

Nakon što Aidan i Elly počnu zajedno upadati iz akcije u akciju, njegova izjava može se i parafrazirati: što je veći špijun, to su veće "Istinite laži". Naime, Vaughn sve više kombinira "Romancing The Stone" i "True Lies" s vlastitom crnohumornom špijunskom akcijom "Kingsman", a sve to provlači kroz metatekstualni filter rečenicama tipa "napisala si priču koja se još odvija, napiši još jedno poglavlje i reci mi što se događa".

No, taman kad se čini da bi "Argylle" mogao postati špijunski "meta" odgovor ne samo na "Lov na zeleni dijamant", već i jedan "Vrisak 3" u pogledu scenarija/romana koji se piše i radnje koja ga prati, Vaughn radi prvi u nizu suludih "true lies" preokreta nakon što se počne otkrivati prava istina u vezi agenta Argyllea, a film postaje kombinacija "Kingsmana" s "Paklenim poljupcem", "Bourneovim identitetom" te "Gospodinom i gospođom Smith".

Vaughn je redatelj vječito spreman za dekonstrukciju i subverziju žanr(ov)a, poput superjunačkog, fantazijskog i akcijsko-špijunskog ("Kick-Ass", "Zvjezdana prašina", "Kingsman"). U "Argylleu" Vaughn se opet hvata špijunskog žanra i trudi se otići korak dalje od "Kingsmana", tj. snimiti svojevrsnu parodiju parodije, profinjeniji "Scary Movie" u odnosu na "Scream".

Međutim, redatelj ne uspijeva uvijek u tome, štoviše "Argylle" se na trenutke pravi odveć pametan za vlastito dobro i djeluje samodopadan u svoj toj metatekstualnosti, (re)kontekstualizaciji i samosvjesnosti da bi mogao odbiti neke gledatelje zbog "too much"/"over the top" pristupa. Film ima barem dva obrata previše, pokušavajući nadmašiti "Divlju igru" po broju "twistova", a i mogao je biti zericu kraći (139 minuta) radi protočnosti.

Ipak, "Argylle" umije biti kreativan i zabavan, svakako je bolji od (pred)nastavaka "Kingsmana" ("Početak", "Zlatni krug"), i glumci su uglavnom dobro odabrani, posebice centralni par, s naglaskom na oskarovca Rockwella, koji Vaughn pretvara u neočekivanog akcijskog junaka, kao što je to napravio s Colinom Firthom i Ralphom Fiennesom u "Kingsmanima", nadovezujući se na njegovu ulogu u akcijskoj komediji "Mr. Right".

Redatelj ima stila ("sincityjevska" crno-bijelo u boji estetika) i umije zadiviti akcijskim scenama kad akcija nije pretjerano računalna. Akcija je režirana poput mjuzikla, na momente i operetska, a nerijetko i otkačena ("transportersko" klizanje po prolivenoj nafti). Pucnjava u hodniku obojana šarenim dimnim bombama jedna je od zasigurno najromantičnijih akcijskih scena svih vremena.