StoryEditor
Film & TVCINEMARK U KINU

ALICE I GRADONAČELNIK + NAŠE MAJKE Gradovi, političari i građanski ratovi

22. srpnja 2020. - 17:21

Niste bili na ZFF-u? Ništa zato, ZFF je došao k vama. Program "ZFF putuje" doputovao je ovih dana do splitskog kina "Karaman" s dva filma premijerno prikazana na zagrebačkom festivalu koji se u srijedu mogu pogledati maratonski, jedan za drugim. To su francusko-belgijski "Alice i gradonačelnik" i belgijsko-gvatemalski "Naše majke".

Filmove ne povezuje samo ZFF-ova programska egida – "Alice et le maire" i "Nuestras madres" imali su svjetsku premijeru na prošlogodišnjem Cannesu, u sekciji "15 dana autora", tj. "Tjednu kritike", gdje su se okitili i nekim nagradama. Oba su filma i politična, ali razlikuje ih pristup političnosti.

FILM: Alice et le maire/Nuestras madres; drama; Francuska i Belgija/Gvatemala,Belgija i Francuska, 2019. REŽIJA: Nicolas Pariser/César Díaz ULOGE: Fabrice Luchini, Anaïs Demoustier/Armando Espitia, Emma Dib OCJENA: *** ½; ****

"Alice i gradonačelnik" Nicolasa Parisera balansira između drame (više) i komedije (manje) koje spaja do točke da gotovo postaje dramedija, a u izričaju miješa formalnost i ležernost (razo)otkrivajući političku birokraciju u uredu starog gradonačelnika Lyona i izvan njega kad on za savjetnicu dobije mladu filozofkinju s Oxforda.

Gradonačelnik Paul Théraneau (veteran francuske kinematografije Fabrice Luchini) je ostao bez ideja, a Alice (Anaïs Demoustier; "Odrasli", "Snjegovi Kilimandžara") je tu da mu pomogne pronaći pronaći prave riječi za one koji su izgubili vjeru u politiku, ali i njegov "govor života".

"Ne mogu više misliti uopće. Uvijek sam imao ideje, 25 do 50 svakog dana. Jednog dana sam se probudio i ideje su nestale. Osjećam se kao da sam u trkaćem autu koje je ostalo bez goriva, tank je presušio", jada se gradonačelnik Alice. Intelektualni, ne romantično-erotični odnos između njih dvoje, mladice s vrelom ideja i starca čije je vrelo presušilo, pokreće film elegantne i odmjerene režije/glume, portret jednog gradonačelnika, grada i države, pričljiv i sav u dijalogu.

Načas zamislimo da je Eric Rohmer radio politički film i isti bi, lako moguće, izgledao kao "Alice et le maire", iako bi tad gradonačelnik sigurno maštao o Aliceinu koljenu nakon što je vidi u suknji na jednom prijamu. Šalu na stranu, ovo ne pišemo samo zato što je Luchini započeo karijeru u Rohmerovim filmovima.

Jer, "Alice et le maire" je pitki miks Rohmera i Aarona Sorkina. Možda se ne dobacuje visoko do obaju autorskih uzora, no biva dramski vrlo solidan, pa i relevantan za naša vremena kao pokušaj dijaloga između mladenačkih ideja i svijeta bezidejne politike koji je "sranje", odvija se po inerciji političkog sistema i ne trpi nekoga tko razmišlja drukčije.

Da je svijet politike "sranje", još ekstremnije potvrđuju "Naše majke" Césara Díaza, ovogodišnji belgijski kandidat za Oscara. "Nuestras madres" istražuje reperkusije građanskog rata u Gvatemali i posljedičnog etničkog čišćenja nenaoružanih civila unutar domorodačkog mayanskog stanovništva, a ambijentiran je u "povijesni trenutak" 2018., kad su oči i uši zemlje uprte u suđenja bivšim vojnim zapovjednicima napokon osuđenima za ratne zločine.

Ovom tematikom se bavio i politički horor "La Llorona", nedavno viđen na FMFS-u. Diazova drama ne zalazi na žanrovski teren strave i užasa, ali svjedočenja "naših majki", naviknutih na život sa svojim mrtvima, ionako su dovoljan horor, kao i ekshumacija kostiju poginulih koja bez riječi otvara film, a njome se bavi mladi forenzički antropolog Ernesto (Armando Espitia; "Heli").

"Vidjeti kosti može biti uznemirujuće", upozorava Ernesto stariju ženu (Aurelia Caal) nakon što je identificirao ostatke tijela njezina muža u masovnoj grobnici. I za njega je stvar osobna – Ernestova majka Cristina (Emma Dib) sprema se svjedočiti protiv užasa građanskog rata koje je osjetila na svojoj koži, dok je on upravo doznao da je njegov nestali otac bio u gerilskom pokretu otpora.

Trauma se prebacuje s generacije na generaciju u kvalitetnom i važnom filmu koji stvarnosnim hororima prilazi dokudramski, čak i dokumentaristički, kako bi bio još stvarniji. Autentična lica "naši majki" u nijemom krupnom planu, izborana nezamislivim patnjama prošlosti, krase Diazovu dramu režiranu nadomak dokumentarca. Diazova redateljska ruka povremeno jest teška, ali drukčije vjerojatno nije ni moglo biti. Tema je, naime, još teža.

Žalac u smjeru Trumpa?

Nicolas Pariser je razmatrao opciju da, ako ova podjela propadne, ulogu gradonačelnice dodijeli Isabelle Huppert. Ekstra zanimljivost "Naših majki" jest da je Gvatemala u filmu nazvana "shitty country", što je, moguće, žalac u smjeru Trumpa koji se baš 2018. rugao sa "shithole countries".

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

27. siječanj 2021 00:14