Zamislite gostionicu u kojoj je vrijeme stalo. Duhanski dim koji se desetljećima taložio, patinirao je nekoć bijele zidove u neku turobnu tamnosmeđu nijansu. Pivo se toči u škorcane krigle “Lederera”, a žestice služe u čašicama na kojima se još uvijek razabire natpis “Rubin Kruševac”. S kalendara “Dalmacijavina” za 1983. godinu gleda vas ljepotica koja danas ima tri unuka, povišeni šećer i osteoporozu.
Od inventara lokala sumornija je samo njegova stalna klijentela: nekoliko tipova bez zanimanja i zaposlenja, koji od ranoga jutra pa sve do fajronta cijede pivuše malim gutljajima, grijani nadom da će u gostionicu svratiti i netko s više love u džepu, dovoljno razmetljiv da zavrti rundu za cijelo društvo. To može biti domaći čovjek, neki sasvim...
