Nije ovo samo obična pobjeda – ovo je trijumf za anale. Sportskim rječnikom kazano: zeleni ljevičar naprosto je deklasirao uzdanicu Domovinskog pokreta.
Gotovo 40 posto razlike Tomislava Tomaševića u odnosu na Miroslava Škoru predstavlja rezultat koji je rijetko viđen u čitavoj povijesti hrvatskog višestranačja. Doista, ne događa se često da su objavom izlaznih anketa u 19 sati izbori već praktično završeni.
Jer rezultat 68:32, koji je potvrđen i objavom prvih službenih rezultata u 20 sati, ne ostavlja nikakvu nadu za kandidata Domovinskog pokreta. U takvim uvjetima preokret je moguć jedino teškom izbornom krađom, na koju se u današnje vrijeme ipak nitko ne bi usudio.
Unatoč ekstremno prljavoj kampanji koju su protiv njega vodili Škoro i Škorini ljudi, Tomašević je osvojio više nego dvotrećinsku većinu glasova građana Zagreba. Štoviše, vjerojatno je upravo ta neviđena prljavost Škorine kampanje samo još dodatno motivirala Zagrepčane da pohitaju na birališta i glasaju za šefa koalicije Možemo!
Jer odavno je poznato da glasači lijevih i liberalnih opcija debelo zaostaju za desnim glasačima u discipliniranosti izlaska na izbore, odnosno da se lijevo-liberalni kandidati uvijek moraju dodatno potruditi oko motivacije svojih birača da izađu na glasanje.
Ovoga puta, međutim, Tomašević i njegovi ljudi skoro da nisu morali ništa učiniti kako bi motivirali vlastite glasače. Glavninu tog posla odradio je sâm Miroslav Škoro i njegovi desni radikali,
čija se huškačka retorika proteklih dva tjedna morala zgaditi čak i onim građanima koji nisu bili pretjerano zainteresirani za izlazak na izbore.
Novi duh vremena
Svakako da bitnu dimenziju ovako uvjerljivog Tomaševićeva uspjeha čini „efekt novoga”. Čitava platforma Možemo! donijela je na hrvatsku političku scenu snažan dah suvremenosti, u skladu s trendovima koji su već nekoliko godina vidljivi u najrazvijenijim zemljama Europe.
Prije svega, tu mislimo na iznimni porast popularnosti zelenih stranaka širom Starog kontinenta – što se vidjelo i na posljednjim izborima za Europski parlament – ali i na svojevrsno „prestrojavanje” suvremene europske kapitalističke ljevice, koja polako odustaje od smrtonosnog zagrljaja s neoliberalnom ideologijom i vraća se svojim autentičnim socijaldemokratskim korijenima.
S druge strane, Škoro ne samo da nije ponudio ništa novo, već je njegova politička matrica, ukotvljena u radikalni nacionalizam, već toliko izlizana i izraubana da više uopće ne korespondira s duhom vremena, te može privući samo ljude koji gravitiraju prošlim vremenima.
Razumljivo je da ovaj novi duh vremena najprije dolazi do izražaja u najurbanijoj sredini Republike Hrvatske, dakle u glavnom i najvećem gradu u državi. No valja očekivati da će u budućnosti ti trendovi osvajati i druge dijelove Hrvatske, osobito ako novi gradonačelnik Zagreba – po mnogima treća najvažnija politička ličnost u državi, iza predsjednika i premijera - uspije odraditi mandat na visini svog političkog programa.