StoryEditorOCM
ŽupaĐir mjestom ispod Malaštice

U Postranju je prava idila, teče živa voda, još da im je butiga i pokoji autobus viška...

Piše Dubravka Marjanović Ladašić
3. rujna 2023. - 08:54

Pet je popodne, čovjek bi rekao malo je lakše, popustila vrućina, ali nije.

To nas ipak nije spriječilo da se susretnemo s Postranjanima, čije selo čine četiri veća zaselka - Grbavac, Martinovići, Makoše i Buići - uz još par manjih.

image

Postranje čine četiri sela - Grbavac, Martinovići, Makoše i Buići

Bozo Radic/Cropix

Čarobno mjesto

Dogovorili smo se naći u centru, u Martinovićima, gdje izvire voda s glavnog izvora, Bravinjca, koji ne presuši nikad, pa ni kad su velike vrućine. Pogled puca na Župu, župsko polje i na more. U hladu obližnjeg stabla dočekali su nas predstavnici tri od četiri glavna zaselka Postranja - Perica Buić Jakobušić s kćeri Marijom, Nikolina Martinović i Miho Regjo.

Perica Buić Jakobušić - pogrešno ćete zaključiti da je iz Buića - živi u Postranju cijeli život. Rođena je u Grbavcu, a udala se na Makoše. Suprug i ona znaju se oduvijek. Roditelji su troje djece - četrrnaestogodišnjeg Tonija, jedanaestogodišnje Marte i sedmogodišnje Marije. Marija je sobom na naš susret ponijela bročicu kojom je zahvatila vode s izvora tu u centru Postranja, u Martinovićima. Na mjestu gdje se mještani često okupljaju i druže natočili su nam po čašu bistre, hladne vode i tako smo se osvježili prije nego smo krenuli s pitanjima.

image

Perica Buić Jakobušić s kćeri Marijom, Nikolina Martinović i Miho Regjo

Bozo Radic/Cropix

Kakav je ovdje život?

- Ovo je čarobno mjesto ispod Malaštice, puno izvora vode i pitomih ljudi. Ovdje svak’ svakoga zna! - s osmijehom kazuje Pere.

- Nekome se to ne sviđa, što se mora svakomu javit’, a meni je baš to super. Svi imamo sličan odgoj i svi držimo do tradicije. To mi se posebno sviđa. I divno je što su naše nevjeste, koje su se ovdje udale, isto tako prihvatile sve naše i obogatile nas sa svojim, te se savršeno uklopile, kao da su oduvijek tu - ističe naša 43-godišnja sugovornica.

Fali nam butiga

Jedna od tih nevjesta je i Nikolina Martinović, koja se u istoimeni zaselak udala iz Lapada.

image

Nikolina Martinović, Perica Buić Jakobušić

Bozo Radic/Cropix

- Lijepo je ovdje, pogotovo mir i tišina. Nikad se nisam poželjela vratiti u Lapad. Volim ja poći tamo, da se razumijemo, ali nikad nisam požalila. Jedino što meni ovdje fali je butiga - govori Nikolina.

- Butiga je bila kad sam se udala prije 20 godina, u tete Ruse. Ali nije ona bila stalno otvorena, nego bi mi pokucali i rekli ‘tete Ruse, treba mi nešto’ - smije se. - Ta se butiga nakon 3-4 godine skroz ugasila.

- Ovisimo o autu za poći u butigu - nadovezuje se Miho Regjo iz Grbavca. - Najbliži su nam veliki trgovački centri. Imamo zato veliki izbor, ali dok dođemo do kase, slabo nam dođe. Zato bi nama ovdje trebala naša butiga, i radi stranaca koji su tu prisutni. Bilo što da im treba, moraju zvati taksi da ih vozi u butigu - naglašava.

- Prije su nam donosili barem kruh, ali ni toga više nema - kaže nam trojka. Njih troje imaju po troje djece, pa Miho kaže da dižu hrvatski prosjek. Njegova su djeca Toni, Iva i Gabrijela, a Nikolinina Ena, Mara i Vlaho.

image

Na festi Velike Gospe - 1.red Iva Česko, Marta Pendo, Marija Sambrailo, Nina Buić, Mia Buić, 2. red Nika Lale, Karolina Sambrailo, Marija Jakobušić, 3. red Mara Lale, Karmen Pendo, Lea Kisić, Nika Česko i 4. red Marta Jakobušić

Perica Buić Jakobušić

Perica Buić Jakobušić/

- Ima puno djece, a imamo i područnu školu u Postranju, tu u Martinovićima, do 4. razreda - nastavlja Nikolina. - Prvi i drugi su sa svojom, a treći i četvrti razred sa svojom učiteljicom. Bude tu do 25-tero djece. Oni su svi kao jedan - kad bilo koji razred ide na izlet, idu svi skupa, a i na odmoru su svi zajedno - govori o njihovu zajedništvu koje se stvara od malih nogu.

Zajedništvo

Perica se sjeća da su tu na izvoru nekad žene prale robu, išlo se u bal, tu se družilo, pjevalo i plesalo. Ni danas nije puno drukčije što se tiče njihova zajedništva, osim što robu već dugo godina peru mašine.

image

Izvor Bravinjac nikad ne presuši

Bozo Radic/Cropix

- To je mjesto gdje činimo zabave i bilo koja događanja. Ovdje bude boćarski turnir, sve bude po starinsku, napice s kockicama, servira se večera, gradela se...

- Bude po stotinu ljudi. Navijamo i bodrimo se kad su utakmice - dodaje Miho.

- Imamo boće, nogomet, imamo večer postranjskih umjetnika, KUD Marko Marojica u kojem ima jako puno Postranjana. Tu je i crkva Velike Gospe, najveća crkva u Župi dubrovačkoj - dodaju dvije žene.

A kako je bilo prije 40-tak godina, kad je Miho Regjo bio osnovnoškolac?

image

U mom djetinjstvu gurali smo obruče, igrali na frnja i pravili logore u šumi, a danas je djeci mobitel cijeli svijet - Miho Regjo

Bozo Radic/Cropix

- Bilo je skroz drugačije, ja bih volio da je i danas tako - ne krije on. - Znam da sve mora ići ukorak s vremenom, ali mi smo se na drugi način igrali kad smo bili u njihovoj koži. Gurali smo obruče, igrali frnje, vozili kariće, igrali se skrivača po šumi i pravili logore. A danas, oni kad uzmu mobitel, njima je mobitel cijeli svemir - uspoređuje Miho.

- Ali uvečer su sva djeca na igralištu - dodaje Nikolina u njihovu obranu.

- To je ništa u usporedbi s nama. A kad im ideš ispričat’ nešto o tim vremenima, oni se počnu smijat’ - tragikomično rezimira Miho.

Bokun ružmarina

- A sjećate li se žena u nošnjama kad bi išle u crkvu? - podsjeća Pere, valjda da skrene pažnju s one vječne tvrdnje svake generacije ‘samo je nama bilo dobro’:

- Ubrale bi bokun ružmarina, pomirisale i stavile za uho. Bilo je, ja se sjećam k’o mala, meni je to bilo fascinantno, starih žena u nošnjama koje su molile krunicu. To se danas, na žalost, više ne može vidjeti - nastavlja Perica, zanesena romantičnom slikom svoga djetinjstva. Slobodno bi mogla napisati knjigu koliko zna o svome rodnom kraju i koliko je u njega zaljubljena.

- Mi smo u ovim bročicama kao djeca nosili vodu - pokazuje na bročicu kojom je njena Marija na izvoru uzela vode. - Nas je bilo troje, ja, sestra i brat i obavezno bi nas mati poslala na Pječine, izvor vode u Grbavcu. Onda bi stari ljudi koji su sjedali ispod duba pitali ‘jesi li uzela sitne vode?’ Mamu bismo doma pitali što je sitna voda, a to je bila kao najbolja voda - prisjeća se Perica. - Meni je super što mi još živimo po starinski, nismo otuđeni i živimo skladno jedni s drugima.

To, na žalost, nije tako već u okolnim naseljima, kao primjerice u Gradu ili u Mokošici, dodaje Miho:

- Rečem ljudima kod kojih idem nešto radit’, ‘pitajte susjeda smijemo li sad’, a oni mi često reču ‘ali ja vam nemam pojma tko mi je susjed’ - govori o ovoj poraznoj činjenici.

Motika i dikela

U Postranju se još nešto u odnosu na prošlost nije promijenilo - puno kuća još drži domaće životinje - krave, ovce, prace i tovare - i brine o svojim baštinama. Sve je uzorano. Otud i ideja Mihu da otvori svoje obiteljsko gospodarstvo, prvo takvo u Postranju.

- Naša djeca znaju i koja je razlika između motike i dikele - dodaje Perica s osmijehom. Za one koje ne znaju - a nećemo se praviti ni da smo mi znali - motika ide u trokut, a dikela ima ona dva roga.

Cijelo Postranje danas još uglavnom izgleda kao nekada - gabariti mu se, kao drugim naseljima po Župi, nisu mijenjali. Neki su se stanovnici počeli baviti turizmom pa su svojim lijepim kućama dodali i bazene, tako da se sva četiri zaselka danas mogu pohvaliti kućama s bazenima.

image

Postranje čine četiri sela - Grbavac, Martinovići, Makoše i Buići

Bozo Radic/Cropix

- Počele su se uređivati te kuće za odmor, ima ih 6 ili 7, ima i apartmana, ali nam fali seoskih gospodarstava, tu ima potencijala. I ja radim na tome, došao sam pri kraju s tom silnom papirologijom. Bilo bi lijepo da imamo nešto takvo. Vidio sam, gdje sam god putovao sa Župskim gosparima gusarima, koliko ljudi prodaje domaće proizvode, med, sir, a toga svega ima i u nas. Prolazi tu dosta stranaca pa bi bilo dobro da i mi imamo takvu ponudu - govori Miho.

- Mi smo aviodestinacija i turisti najčešće dođu tu bez auta, pa bi nam baš trebala jedna mala butiga - napominje još jednom Nikolina.

- Bilo bi dobro i da nam pojačaju autobusne linije. Kad je nedjelja, moram sina i odvest’ i dovest’ s posla, a preko sedmice ga ili trebam odvest’ ili vratit’. Tu smo malo zakinuti - naglašava Miho.

- Zadnji autobus je u 8 i po navečer, to je za ljeto rano - dodaje Nikolina.

- Zato svi s 18 ovdje imaju vozačku dozvolu! - smiju se na kraju naši domaćini.

Promet kroz Postranje pojača se ljeti, kad je magistrala zagušena kolonama. Slažu se da im treba alternativno rješenje, ali nisu oduševljeni planom brze ceste Dubrovnik - Zračna luka i trasom koja prolazi Župom sa čak četiri spojne ceste

image

Miho Regjo, Nikolina Martinović, Perica Buić Jakobušić i njezina kći Marija

Bozo Radic/Cropix

Postranje broji 722 stanovnika, od kojih je puno djece do 15 godina - njih 140

image

Sedmogodišnja Marija donijela je bročicu kako bi uzela vodu na izvoru

Bozo Radic/Cropix

Događanja

Dosta idemo u crkvu i svi su podrška kad organiziramo događanja. Kroz Pastoralno vijeće organiziramo razne događaje, pogotovo za djecu, pravimo igrokaze za svetoga Nikolu, slavimo Dan očeva, organiziramo Večer postranjskih umjetnika. Želimo da to postane tradicija jer imamo ljude koji pjevaju, sviraju i imaju umjetničkog dara, kažu nam Postranjani

image

Djeca Postranja - Nina Buić, Mia Buić, Marija Jakobušić, Marta Jakobušić i Luka Buić Perica Buić Jakobušić

Perica Buić Jakobušić/

Veliko otkriće

Župski glagoljski natpis pronađen je pokraj crkve svetog Đurđa. Svjedoči o uporabi glagoljice u ranom razdoblju pojave glagoljskih spomenika. Drugi je po veličini poslije Baščanske ploče

image

’Imamo mi i svoju pjesmu’, ističe Pere. Pjesmu ‘Tu’, koja opisuje Postranje, napisala je profesorica engleskog jezika Fani Perun, koja je porijeklom iz ovog kraja, a inače živi u Trogiru

Privatni Arhiv/
image

Djeca iz sela po vodu idu na Bravinjac

Bozo Radic/Cropix
image

Postranje

Bozo Radic/Cropix
image

DV Martinovici, 220823 Izvor pitke vode u selu Martinovici u Zupi dubrovackoj. Foto: Bozo Radic/CROPIX

Bozo Radic/Cropix
04. studeni 2024 13:54