Ta autentičnost opipljiva je u kamenu starih kuća, obrađenim baštinama, meketanju koza koje prolaze selom; teška je za one koji su ostarjeli, nemaju auto i ne mogu do butige.
Trnova do dana današnjeg nema vodu iz vodovoda. Stigao je cjevovod do Banića, obećanja postoje da će doći i do njih, ali oni se još uvijek, 2020. godine Gospodnje, opskrbljuju vodom iz gustijerne. Osam kubika za jedno domaćinstvo koje dovedu vatrogasci svojim cisternama, u prosjeku jednom mjesečno, košta 130 kuna. Podnošljivo je to, ne žale se mještani, iako bi voljeli da su i oni u ovom smislu dio civilizacije.
Mora se znati istina
Prelijepo selo, koje broji 30-tak kuća s 20-tak stanovnika, ima jedan od najljepših pogleda u ovom dijelu svijeta, na more i Elafite. Pored spomenika poginulim braniteljima, na samom ulazu u Trnovu, čekao nas je Tomislav Gvozdenica. Spomenik je to sedmorici Tigrova i jednom pripadniku 115. imotske brigade, koji su svoje živote dali za Domovinu 27. svibnja 1992. Bila je to jedna od najvažnijih bitaka za deblokadu Dubrovnika.
- Dugo se godina Dan općine Dubrovačko primorje slavio 21. svibnja, tek od lani slavi se 27. Nije se moglo slaviti 21. svibnja kad su se tog dana 1992. još vodile ogromne borbe i tu su poginuli naši branitelji, na brdu Lisnik iznad Trnove – sjeća se Tomo, koji se gorljivo borio za pravi datum na koji treba obilježiti Dan općine. - Mora se znati istina. Ljudi iz Odreda naoružanih brodova ušli su u Slano 21. svibnja 1992., s četnicima se popucali, naš čovjek je poginuo i jedan zarobljen, a ostali se povukli.
Najljepše na svijetu
Tomislav s obitelji uglavnom živi u Gradu, ali svakodnevno obilazi rodnu Trnovu i krave koje ondje drži, ali samo za meso. Sir ne proizvodi, trebalo bi mu puno ljudi, opreme i vremena, kaže.
- U Trnovi su ostali sve stariji ljudi, mlađi su većinom otišli. Ima jedna mlada obitelj s bebom – govori Tomo, inače otac četvoro djece.
Baš tog dana kad smo posjetili Trnovu, u ponedjeljak, slavio se blagdan svetoga Vida, njihovog zaštitnika. U crkvi svetog Ivana bila je misa, koju su pohodili mještani. Svi su sretni što je općina napravila asfaltiran put do crkve, do koje se prije moglo samo pješke.
- Nekad je bila crkva svetog Vida na Lisniku, koju je dvaput rušio grom i više nije bilo smisla popravljati je. Oltar iz te crkve premjestili su ljudi u crkvu svetog Ivana, stoji s desne strane, ali se ni stariji mještani ne sjećaju kad je to bilo – kaže 48-godišnji Tomislav, te ponavlja kako je dobro što sad imaju put do crkve zahvaljujući općini.
Pitamo ga zašto stalno ne živi u Trnovi, koju toliko voli. 'Imamo pogled, ali od pogleda se ne živi. Fali nam voda i fale nam radna mjesta', kratko sažima Tomislav.
- Da mi žena ima posao tu, možda bi i živjeli u Trnovi za stalno. Mislim da je ovo najljepše selo na svijetu! - uopće ne krije svoje oduševljenje rodnim selom. Na pitanje koliko krava drži, odgovara:
- Tridesetak. Broj stoke i pčela ne smije se nikad govorit' – kaže s osmijehom. Uz krave drži i par konja, samo radi djece, jer djeca uskoro neće znati kako konj izgleda, kazuje.
- Kad je prije par godina bila Likovna kolonija u Trnovici, doveo je neki čovjek djecu iz Dubrovnika. Vidjeli oni konje gdje pasu na jednom docu, pa su rekli ocu 'Tata, tata, vidi kučka, kolike ima uši!' - prepričava anegdotu s nepoznavanjem domaćih životinja.
A bavi li se itko u selu turizmom?
- Ima jedna kuća, napravili su bazen i to je kuća za odmor. Rade super. Drugo nitko ništa. Neriješeni su imovinsko-pravni odnosi, pa kad jedan pokuša, drugi se ljuti – govori o stvarnosti koja pogađa mnoga sela i nasljedstva.
Fali nam voda
Kuća kapetana Pava Šiševića centralna je kuća u selu, u njoj se rodio u siječnju 1950. Bila je to iznimno jaka zima, babica je dva dana porađala njegovu majku, a tek je doktor sa Šipana, porijeklom Rus, uspio poroditi sina jedinca. Vikao je s vrata da stave grijati vodu, pa se Pavo rodio u toploj vodi u žetku (velikoj posudi u kojoj se meči grožđe), sjeća se majčinih priča, koja se nakon tako teškog iskustva više nije usudila rađati.
Danas najviše voli boraviti tu, sa svojom suprugom Katom, koja je porijeklom iz drugog primorskog sela, Podgore. Oboje su posvećeni baštini, u kojoj nema što ne raste. Ljepše im je tu nego na Konalu, kazuje gospar Pavo, a u to stiže i njegova Kate s naručjem punim cvijeća. I njihova djeca, Maris i Maro, vole doći, i zet Zoran i nevjesta Marina, te unučad, Marova i Marinina djeca Marta i Matej. Svi uživaju u mirisima i okusima sela, miru, širini, prekrasnoj prirodi.
- Imamo dinje, kukumare, tikvice, salatu, pomadore... - nabraja kapetan Šišević čega sve ima u baštini. Nakon broda dugo je radio u upravi Atlantske plovidbe, sve do mirovine, u koju je pošao prije dvije godine. U Atlantskoj je radio čak 48 godina.
- Nismo svaki dan ovdje, ali dva-tri dana u tjednu jesmo. Imamo vodu u baštini, inače ne bi mogli uzgajati povrće.
U Trnovi nema vode. Mi smo pokušali s nekim tankovima, pa bi iz puča ispumpali vodu u tank i tako smo navodnjavali, ali puč brzo presuši ljeti. Svi imamo gustijerne i vatrogasci nam donose vodu – kazuje Pavo Šišević, dok nas njegova supruga nudi kolačem i domaćom orahovicom. Bio je jedan od četiri festanjula iz male Trnove, što je čini selom s najviše festanjula u Primorju. Prvi je bio Pavov rođak, kapetan Ivo Šišević, pa kapetan Miho Sjekavica, urar Ivo Pavlina pa on. Po broju stanovnika, ispada da je svaki peti bio festanjul!
Lijepi život
- Evo kako se mi zabavljamo ođe – kazuje gospar Pavo dok s ponosom pokazuje fotografije gdje svira lijericu, a Katin brat i sestra balaju linđa. Tu su i fotografije unučadi u narodnim nošnjama za festu svetog Vlaha, koja se ne propušta.
- Da se ljudi ovdje mogu zaposliti, siguran sam da bi se jedan dio mladih vratio. Ovdje je lijepo živjeti, ne plaća se parking, što je danas esencijalno jer svi voze auto. Uvijek će nešto na zemlji posadit' i uz tu plaću imati svoje povrće. Slano je blizu, tamo je škola, a ni do Grada nije daleko. Kad smo u gradu, više potrošim vremena za doći do plaže za okupat' se nego kad sam u Trnovi - pojašnjava prednosti života u Trnovi gospar Pavo.
Pred kućom Šiševića prošao je Ivo Botica s nekoliko koza, od kojih je jedna odmah navalila na Katinu kariolu zasađenu cvijećem. Gospar Ivo ju je brzo sprašio pa izmijenio s nama nekoliko riječi, jer je žurio doma po suprugu i kćer prije mise.
Rođen je u Trnovi, a na pitanje kako se živi, kaže:
- Rekao je jedan, ako ti što fali, pođeš u Neum i doneseš! - nasmijao nas je Ivo prije nego smo se pozdravili s dragom čeljadi u prelijepom selu Trnovi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....