Jedina u selu u Dubrovačkom primorju još plete bječve za svečane prilike. Kad je bila mlađa, za to nije imala vremena jer je bilo previše posla u polju i doma; sada, pod stare dane, 81-godišnja Milka Šimunović uživa u pletenju.
Tražili ih svukud
- Dao Bog pa je doživjela visoke godine, a što će sad, kratki dani i duge noći. Naučila je raditi rukama ili u polju – kazuje njezina kći Anka Marinović. - Mi u selu imamo udrugu Linđo Ošlje-Stupa i te smo bječve tražili svukud. Onda smo rekli Milki da ih proba isplest i uputila se! Znala je nešto plesti ravno, pa je uzela jednu i po njoj plela drugu...
– Bječve su se plele do koljena, a ženske su ih prije vezivale gaćicama koje su se prije nosile do ispod koljena, a muški su imali lastiku i isto ih za gaćice vezivali. Plele su se od bumbaka. Na žalost, i to pletenje danas izumire – sa sjetom kazuje Anka.
Za isplesti par bječava za odrasle treba dosta vremena – jedan par se plete i po mjesec dana.
– Jedan dan pleteš, drugi sučeš. Te se bječve u nas u Dubrovniku nose jedino tko je u folkloru, u Linđu, u Konavlima, Župi, Primorju i u našem Linđu u Gradu. Te bječve, što imaju više 'grana' – to su šupice s vanjske strane bječava – to su vrjednije - otkriva Anka.
Na pet igala
- Unikati su i nose se u svečanim prilikama, za festu Svetoga Vlaha, za negdje prezentat se u narodnoj nošnji, gdje su važan detalj bez kojeg se ne može – ističe Anka. - Majka plete i male dječje bječvice, pa su se tako i moji unuci blizanci u njima i narodnoj nošnji krstili – kazuje pa otkriva:
– Bječve se pletu na pet igala. Prije su se plele od domaće vune, ali te domaće vune više nema jer nema više ni živina. Gdje ih i ima, vuna se na žalost ne cijeni. Sad je sve kupovna vunica, a važno je da u njoj bude udio domaće vune. Teško se nabavlja u Gradu, više u Splitu, Zagrebu ili preko interneta, ali treba potrefiti debljinu i boju.
Nije ni čudo da je ova divna tradicija, danas malom broju ljudi potrebna, skoro izumrla. Srećom, pa još postoje žene zainteresirane za njezino očuvanje!