Uskrsni običaji Dubrovačkog primorja njeguju se kroz generacije. Iako je naroda po primorskim selima sve manje, ipak ljepotu užanci naših starih od zaborava vrijedno čuvaju u Udruzi ‘Dubrovački primorski svatovi’. Jedan od članova je i Stijepo Radiš iz sela Mrčevo, dobar poznavatelj do danas očuvanih običaja za najveći kršćanski blagdan ovog krškog primorskog kraja.
- Sve što niče iz tla i utrobe zemlje i majke žene stvara novi život, a da se on ne bi ugasio, svi iz obitelji bi na Uskrs, tako i na Božić, zajedno u obiteljskoj kući slavili Uskrs. Iako je stariji brat ostajao u kući a ostali bi morali ‘trbuhom za kruhom’, obitelj bi te dane bila sva na okupu. Zemlja se nije otuđivala nego je bila obiteljska i nikome nije priječen dolazak u dom, u rodnu grudu – kaže gospar Stijepo.
Nezaobilazan simbol Uskrsa u Dubrovačkom primorju je penganje jaja. Za to umijeće iscrtavanja jaja voskom treba imat ruku. Srca, zarezići, prugice... od voska, kako dođe iz glave i po volji, nijedno isto, svako unikatno, primorsko pengano jaje.
Na kupici u kredenci
- Jaja su se pengala za vrijeme korizme. Prema tradiciji, jaje koje se openga na Veliki Petak do dogodine bi bilo zdravo. Nitko ga nije smio razbit, stajao je na kupici u kredenci jer je toliko bio izražajno primorskom ‘pengaturom’ napravljen da ga je bilo šteta razbit – kaže naš sugovornik i nastavlja:
- Pengalo se na paune, češljeve, sunčeve zrake, maslinovu granu, srca, figure cvijeta, sve što je pengarica mogla vidjeti u proljeće preslikavala bi na jaje, s puno sentimenta... Pengalo se s pčelinjim voskom koji je trebao dobro provret da pocrni. Jaje se nije smjelo nikad prat nego iz kokošinjca čim izađe, na njega nanosit vosak da se primi. Pengali su se pupkom od pruta od loze, a na njemu pontina ili glavičata iglica poslije penica. Bojalo ih se bojom broća, specifične biljke koja raste po Primorju. Korijen broća bi se iskuhao, znalo se koliko octa dodati, koliko razblažiti vodom, pa da budu turski crvena ili karo crvena, karo je izraz ljubavi. Kasnije su se bojali u ljusci luka. Počeli su se s vremenom pisat i stihovi na jajima, dojmljivo izražene želje za sretnu godinu, dug život... Uvijek je jajem darivala cura momka i obratno. To je dubina pisanica – kaže stanovnik Gornjih sela.
Na penganim jajima ispisale bi se poruke za zaljubljene, zetove, svekrve..., naravno uvijek pristojne i s mjerom: ‘Ovo jaje snijela koka da daruje cura momka’, ‘Sretan Uskrs uskrsnulom, a ne srcu prsnulom’, ‘Ovo jaje s neba ide da ga crne oči vide’, ‘Ovo jaje malo vrijedi, istuci ga pa ga jedi’, ‘Ovo jaje putuje da se s tobom rukuje’...
Penganje jaja povezivalo se i s vjenčanjem. Domaćinstvo koje se ‘usrećilo svatovima’, znači kuća u kojoj je bilo vjenčanje prije Uskrsa ili Božića, jer u vrijeme Korizme i adventa se nije vjenčavalo, imalo je posebno zaduženje. Majke mlade i mladoženje su morale razmjenjivati uskrsna jaja.
- Majka udavače, punica, je bila obavezna zetu, to jest kćeri koja je prešla u novi dom, odnijeti jaja koliko je svatova bilo na vjenčanju i to za svakog svata pola duzine, po šest penganih jaja, a starom svatu duzinu odnosno 12 jaja. Zašto se staroga svata moralo ‘di pju’ nagradit, jer je odradio da je sve nazdravo ispalo i da dolazi obnova u kući, novi priraštaj. Pengalo se punih 40 dana Korizme i sva su do Velikog Petka trebala doć u kuću nevjeste da bi ih ona mogla za Uskrs raznijet svim svatovima koji su je vodili i doveli u novi dom, u novi život – priča nam Stijepo običaj povezanosti blagdana koji slavi novi život i i čina stupanja mladenaca u novih život.
Kovanicama po openganom jaju
Punica bi i na Božić obilazila mladence i donijela regale da mlada ima za uzvratiti svatovima.
- Znači, mati je morala napraviti svekoliku opremu za ta dva puta što zacjeljiva godinu. Tamo gdje se nije moglo organizirat regalavanje, susjedi su pomagali. Pir bi trajo pet dana koliko je Bog svijet stvaro.
U svakom mjestu je bilo po pet, šest žena koje su pengale jaja. Kod njih bi se i po tri mjeseca unaprijed naručivale primorske pisanice, ‘bile su uvijek prekapacitirane, a biti pengarica jaja bila je posebna čast’.
- Kroz korizmeno razdoblje kuhale su se pretežno grahorice. Kad bi počeli izboji iz zemlje žućenice, čevčega, takozvana papazjanija ili mješancija i uz to jaja, pa poriluk na juhu, malo riže i sve na ulje, svih 40 dana. Kad se ulazilo u Veliku Setemanu, onda su počinjale priganice, prikle, a uz dodatak grožđica u udarni dan Velikog petka da bude malo slada i kreposti kako bi se tijelo rekuperalo. Na Uskrs janjetina, teletina sve mladunci, sve što proljeće nosi. Rezo se pršut, sir iz ulja, a kad bi završio uskrsni ručak mi djeca bi išli na gumna igrat gađanje jaja. Jaje bi se stavilo u kantun od zastavnice opsega gumna i onda bi kovanicama gađali jaje. Ko pogodi jaje, nosi sve novce koji su se odbili o jaje – prisjetio se Stijepo djetinjstva pa spominje običaj izrade zviždaka i trumbeta od tek propupalog jasena što je bio znak buđenja proljeća.
- Za Uskrs se pravila pinica i pandišpanj. Radili su se i štrudeli, mramorni kolač, rolada od marmelade...
Na uskrsno jutro umivalo se u cvijeću. Nakon objeda pravili bi se križevi od blagoslovljene palme i uz grančicu masline odnijeli uvijek na isto mjesto u baštinu, na okućnicu, parcelu gdje bi životinje išle na ispašu. Na ista ta mjesta na Vodokršte se nosila krštena voda, a na Badnjak komad ugljena od sagorjelog kreka jer ‘sve je jedno s drugim povezano’. Duhom bogati običaji primorskog kraja puni simbolike i značenja i dalje su živi među vjernim narodom.
- Vazda festižamo, interno, familijarno. Mladima prenosimo znanje i običaje. Imamo mi tega što nigdje nema, pa mi Primorci, Konavljani, Župljani smo zadržali najveći trezor Dubrovačke Republike za cijeli svijet. Mi smo znali čime se kuje. Možeš osvojit puškom ali ako tu ne dođe čovjek koji živi i pokaže svoj kulturni izražaj, ništa od toga – zaključuje Stijepo Radiš s Mrčeva.