Mjesto Doli u Dubrovačkom primorju leži na moru, ali - ironično - nema vodu, nego se njegovi stanovnici desetljećima napajaju vodom iz gustijerna.
Deset kilometara kraula
Da bi se to promijenilo - jer su Doli s tri strane okruženi vodovodnom mrežom koja nikako da se ispruži do njih - trude se entuzijasti koji su prije tri godine osnovali Primorski maraton 'Morem do vode'. Prvi se plivanja, koje bi privuklo pozornost na ovaj problem, dosjetio Mato Smrdelj, Slanjanin koji niz godina živi u Zagrebu, a odmah mu se pridružio Jakša Obradović iz Cavtata, koji je maraton plivao prve dvije godine. Drugu godinu - jer godinu prije zbog ozljede ramena nije mogao - na podvig se odlučio Matko Konjuh, porijeklom iz Dola, gdje žive njegovi roditelji, i jedna žena, Matova sestra Iva Puhl, a ove godine plivala su njih trojica - Mato, Matko i profesionalni plivač Lovro Serdarević, mladić čiji je otac Dubrovčanin, koji također živi u Zagrebu, a uskoro odlazi na studij u Ameriku.
- Sve je počelo od Mata Smrdelja koji je rekreativni plivač. Njemu je to palo na pamet. Ja sam mu se pridružio iz zafrkancije, nisam mislio da to mogu izdržati - iskreno će Matko Konjuh. Radi se, naime, o plivačkoj ruti od čak deset kilometara od Slanoga do Dola, koja se pliva satima.
- Plivali smo već prije zajedno, a prije tri godine smo se dosjetili ove rute. Kad sam otvorio Google maps, razdijelio sam cijelu rutu na tri etape, od po 3,4 kilometra, to su bile neke naše klasične rute koje smo već plivali. Mislio sam da plivamo od Slanog do Kručice, pa iz Kručice do Smokvine i od Smokvine do Dola. Prijedlog sam poslao suplivačima, međutim, Smrdelj meni vraća 'nisam ja mislio da to plivamo na etape, nego odjednom'. 'Jesi ti normalan?', rekao sam, 'to je deset kilometara!' - smije se Matko danas.
Krenuli dok je bonaca
- Nazvali smo maraton 'Morem do vode' jer se stalno zafrkavamo na račun te činjenice da se i danas snadbijevamo cisternama. Plivamo morem da bismo dobili vodu! - kaže 39-godišnjak, odlučan u namjeri da njegovi Doli konačno dobiju vodu iz vodovoda.
- Meni su ove godine trebala skoro četiri sata, a ovima koji se profesionalno bave plivanjem, kao Lovru, trebala su 2 sata i 17 minuta. Skoro da se istim putem mogao vratiti u Slano dok sam ja doplivao do Dola - s osmijehom će Matko Konjuh, koji je na cilj stigao treći.
Krenuli su u sedam ujutro, dok je bonaca na moru. Svakog plivača osiguravala je barka s pratnjom, kojima se Matko posebno zahvaljuje, jer su im dodavali vodu i bili tu za svaki slučaj. Ono što mu je bilo najteže je, kaže, bilo savladati samoga sebe u izuzetno tjelesno, ali i psihički napornom podvigu.
- Govorio sam sebi 'prošao si petinu', pa 'prošao sam četvrtinu', pa trećinu, a kad sam preplivao polovicu, već sam jasno vidio tvornicu u Dolima i to me baš motiviralo - prisjeća se.
- Kad sam se uputio, nisam znao dokle ću stići, hoću li otplivati pet, sedam ili svih deset kilometara. Rekao sam sebi 'idem, pa što bude'. Dosta ljudi, koji su već prije s nama plivali, nisu htjeli ni krenuti jer nisu znali mogu li to. Nisam ni ja znao, ali sam pokušao - kazuje Matko.
I uspio je. Kako lani, tako i ove godine.
- Ako prosječan čovjek, kakvim sebe smatram, može otplivati deset kilometara, što je problem bageru prokopati deset kilometara cijevi? I to u trideset godina otkad imamo državu - pita se Matko, i ne samo on. - Vodovod je došao do Zamasline, došao je do Banića i odozgo preko Neuma do Visočana. Ostali smo okruženi vodovodima, a nemamo vodu. Zašto su ljudi iza rata pokupovali stanove u Gradu, zašto nisu ostali u Dolima koji sad imaju sto stanovnika, od toga 70 baba i djedova? Da se ta voda napravila, sad bismo imali 500 stanovnika - siguran je naš sugovornik.
Kubik vode, kazuje Matko, ispada 16 kuna, 60 posto skuplje od kubika vode iz vodovoda. Dvije im cisterne mjesečno subvencionira Općina, dok se treća plaća 250 kuna, a svaka sljedeća 500.
- Ljeti se troši više vode, a mi smo vodom ograničeni jer je uvijek štedimo - ističe.
- U nas nitko ne uzgaja pomadore, kupuju se jer čime ćemo ih zalijevat? Nikad nisam doživio da nemamo vodu u Dolima, ali moramo se misliti. Problem je i struja, jer kad nestane, ne rade nam hidrofori, pa nemamo ni vodu - dodaje. - U zadnje vrijeme imamo neka saznanja da su se stvari pokrenule s 'mrtve točke'. Vidjet ćemo - optimističan je.
Zahtjevnu plivačku rutu ponovili bi oni i ubuduće, ako bude potrebno, ipak uz silnu nadu da će već iduće godine slaviti dolazak vodovoda do Dola, najvećeg mjesta uz Jadransku magistralu koje se u trećem tisućljeću još uvijek napaja gustjernama.
