U ljetnoj izmaglici, jedva vidljivo umornu i tupu oku, u daljini titra duga bijela crta. Lagano svinuta. Ko obla zagrada nad morem. Stupove još ne naziremo.
Eto, pelješki most trebao bi u pogon za dvadesetak dana. Kažu, 26. srpnja. Gledamo ga s bande “Jadrolinijina” trajekta “Mljet”. Maloprije smo partili iz Ploča u Trpanj. Devet milja do poluotoka. Mrvu kraće od ure. Mirišu punjene paprike, posadi za obid. Puni do čepa! Petak.
Mnoge je godinama spašavala ta modra pruga: pa tko bi kružio okolo, ko budala u prirodi, tko bi čekao na granici prije i poslije Neuma, izlagao se suncu, policiji, carini i raznoj birokraciji svoje i susjedne države BiH. Davno je Arsen napisao “Zaludu me svitovala” i pjevao: “Nek ne iđe ko ne mora...”
A s mostom stiže i kraj jedne ere: znamo, bit će još trajekata i putnika, partenci i akoštavanja, trčanja u zadnji čas. Ali ne više kao dosad. Svi se slažu, bit će tanje i plovit će se manje. Ali slađe.
Neka. Samo što u nas ni pelina, gorčine ne manjka. Slušajte sad ovo:
– Što drugo mogu?! Ja ću lazit ko Lazar ako triba za svoju djecu. Četvero su: starija Lucija završila prvi srednje. U Korčulu ide. Sin Nikica, dijabetičar, taman završio osmi, vjerojatno će dalje u Ploče. A ova dva blizanca, Hrvoje i Josip, djeca su s posebnim potrebama. Autistični spektar. Kasne tri godine za generacijon. Imaju po jedanaest, ali ko da imaju po osam. Završili četvrti razred.
Kaže nam tako Ivo Šundrica. Sjedi pred kućicom u Trpnju. Škure širom otvorene. Lucija na drugoj stolici liže sladoled. Blizanci nešto viču.
‘A gorivo poda zlato’
Tek ide priča u priči. Stvaran, nepatvoren život:
– Svake sedmice dvaput vodim blizance u Velu Luku na Korčuli. Utorkon u 11 defektolog, četvrtkom u 11.30 psiholog i logoped. Pođemo iz Trpnja auton u 7.30 i u Orebiću smo u 8. Trajekt iz Orebića je u 8.30 pa smo u Korčuli u 9 sati. Onda opet auton u Velu Luku, okolo 9.50...
– Uh, pa kad ste nazad?!
– Popodne. U 15...
– Ima li igdi bliže? U Pločama, Metkoviću, Korčuli?!
– Misliš da nismo tražili. Čitavo jedno polugodište, taman prije korone, iz Metkovića su nan dolazili u Trpanj ti stručnjaci. I to je bilo dobro. Jesmo morali davat po sto kuna, al’ nema veze. Onda je s koronom rečeno da ne može više tako. Sad su se djeca već i naučila na te terapeute u Veloj Luci, ko bi sad išta i mijenjo?! A teško je...
Rodom je Ivo iz Oskorušna. Na baštini su mu i sad kokoši i pivac. Tko bi jaja napripravio. Ima 10.000 trsova, al’ ne može više prispjeti svakom:
– U ledini mi ostade sedam hiljada loza. Ne mogu stić nego na ove tri. A “Vinarija Dingač” dugo bila u stečaju i grožđe si mogo prodat samo privatniku. Davali maksimalno pet-šest kuna za kilo plavca. Ne isplati se. Pa načinim malo vina i prošeka za se. I ako iko naleti. Priživit triba.
Što se Iva tiče – trajekt je zgodnije rješenje: pred kućom je i u Pločama za sat vremena. I brojna djeca idu tako u srednju školu u Ploče. Jer na čitavom Pelješcu nema nijedne! Iskrca ih na par koraka od škole. Tko bi ih odvozio i dovozio svaki dan okolo cestom i preko mosta. A gorivo poda zlato!
– Past će ozbiljno broj putnika na trajektu, ali liniju ukidat neće. Možda bude manji brod i manje polazaka – kaže Šundrica.
Kasnije toga popodneva, na povrtaku “Mljetom” iz Trpnja u Ploče, drukčiji pogledi:
– Evo naše računice, iako svak ima svoju. Krenili smo s Korčule. Nas dvi, troje dice i auto. Iz Dominča u Orebić 220 kuna za 15 minuta plovidbe. Onda ceston do Trpnja. Pa još 340 kuna za trajekt do Ploča. A da radi most – ostalo bi nan baren 200 kuna u džepu! Jer, teško da bi za 70 kilometara puta, od Orebića, priko mosta pa do Ploča, potrošili deset litara goriva. Šta bi bilo 135 kuna. A brod iz Trpnja 340!
Rezoniraju tako Kristina Tomašić i Ana-Marija Gudelj. Jedna Splićanka, druga iz Tomislavgrada. Obje na zagrebačkoj adresi. Viče Kristina da bi i sada bile išle mostom da je otvoren. Nudi još jedan argument:
– Sidneš kad oćeš u svoje auto, staneš di ti je potriba, nisi pod streson oćeš li prispit na jedan ili na drugi brod, je li gužva i oćeš li se ukrcat ili ćeš ostat na rivi. Ukratko – most!
Ne mogu ga dočekati ni braća Jure i Svetko Bikić iz Orebića. I oni su na trajektu. Na sprovod će u Vrgorac. Kažu, ovo je zadnji put da idu ovako:
– Sprovod je u šest ura. Iz Orebića smo pošli u jedanest i kući ćemo se vratit iza deset ura večeras. Jer je trajekt iz Ploča u 20.50. Čitav dan!
– A da je most?
– Mogli smo iz Orebića poć u tri popodne. Mi vapimo za mostom, tribalo ga je davno napravit, al’ dobro da je i sada. I financijski je puno isplativije na most nego na trajekt. Ne možete potrošit ni pola toliko goriva koliko izađu karte za brod. I slobodni ste ić kad god oćete. Most je sloboda – govore braća iz Orebića.
– Onda će past promet na trajektu?
– O, pa bit će sigurno 70 posto manje putnika. Najmanje!
Kažu Bikići i da je trebalo napraviti most između Korčule i Pelješca, tamo kod Svetog Ivana.
– To je vrlo blizu, tri ovakva trajekta mogu to primostit, samo nekomu nije u interesu. Sad se u Perni, blizu Orebića, pravi luka za Korčulu – veli Svetko.
– Šta će se time dobit?
– Ogromnu stvar! Gradit će se i zaobilaznica, pa tisuću vozila dnevno više neće liti ulazit u Orebić na trajekt za Korčulu, nit će ih se isto toliko vraćat s Korčule. Nego će obać Orebić i vozit u tu novu luku u Perni.
Ovisi i koga pitate, odakle i kamo ide, što mu treba, tko plaća i slično. Kao i za sve u životu, nemamo iste računice. Pa Tibor Dukai, treći časnik palube na “Mljetu”, pomorac iz Orebića, kaže ovako:
– Svi s Korčule i iz Orebića pitaju što će bit s trajektom. A svima nama iz tih krajeva puno je lakše doć u Trpanj, sjest u miru na trajekt, popit kavu i prolistat novine, pa doć u Ploče i za tri minute bit na autoputu...
’Sve će se začepit’
– A financijska matematika?
– Otočanima štima, a i Pelješčanima se priznaje otočna tarifa: cijene trajekta upola su manje nego putnicima s kopna. Evo, nama je auto 68 kuna. Ovima drugima – 154. Više bi goriva potrošija! A šta kad još poskupi?!
– Ajme...
– I još nešto: ima dionica ceste priko Pelješca di se dva auta ne mogu mimoić. Kad most proradi i auta s njega navale na te uske i stare ceste prema Orebiću, sve će se začepit, čut će se to ovoga lita, samo ti slušaj.
– Ko u pirju?
– Luda kuća će bit. Sudara koliko voliš. Na mistima je put nikakav. Od Orebića do mosta tribat će ura i po vrimena. Liti! Još kad naiđu kamperi i ovi što gumenjake vuku. Nikad proć, nikad doć!
Zna Dukai da je most atrakcija, ali dodaje da će pravu korist od njega najviše imati sjeverni i istočni dio Pelješca, od Brijeste, Janjine, Putnikovića i Stona, pa Dubrovčani, Crnogorci, Albanci... Neće ići na granicu u Neumu, a ni na trajekt, nego novom širokom cestom od Stona do mosta u Brijesti, pa na kopno u Komarnu.
– Ludilo!
– Ali nama na zapadnom i južnom dijelu Pelješca i Korčulanima on ne znači ništa bez nove ceste iz Orebića do mosta! E, to će bit ludilo, samo ko zna kad će i oće li ikad – kaže treći časnik.
Pred “Jadrolinijinom” agencijom u Trpnju Elena Vukasović i Jelica Mačela. Prva čita cijene karata i govori tko najčešće putuje. Dostavni kamioni i kombiji s prehranom. Ljeti turisti. Domaći uvijek. Pelješčani i Korčulani. Svi koji žele izbjeći dva granična prijelaza.
Druga je Bosanka. Iz Brčkog. Stigla prije trideset i pet godina. Prisjeća se starih vremena:
– Sindikalni turizam bio: po sedam hiljada gostiju, Trpanj pun ko šipak! Odmarališta imale firme. U ovom objektu bila “Crvenka” iz Vojvodine, oni “Jaffa” keksi što su bili. Pa “Đuro Salaj” iz Mostara. Onda osječka “Saponia”. Beogradski “Partizan”, sportsko društvo, razni sportaši dolazili. Pa brčansko odmaralište...
– Aaaa, tako ste vi došli amo!
– Ha-ha...
– Je l’ bilo poznatih?
– Cvijetin Mijatović! Helikopterom ga dovozili. Onaj Tuzlak što je bio u Predsjedništvu Jugoslavije. Imo kuću ovde na Luci.
Onda Žera iz Crvene jabuke, pa Sejo Sexon, Zabranjeno pušenje. Govore Elena i Jelica da je i poznati glumac Bora Todorović u trpanjskim Vilama imao kuću. Vile dobile ime po vilama. Bila je i zgrada bosanskog izvršnog vijeća. Da počinu umorni drugovi. Dosta su podmetali svoja pleća i jeli koru s drveća.
– Grad bio! Ludilo, muzika na sve strane po čitavu noć. Sad ti odma zovu miliciju...
Pokazuju nam žene potpuno novu obalu u mjestu. Tamo u portu, gdje vozila čekaju trajekt. A Jelica ko zaljubljena:
– Ljepota je, bolan, riva, gledaj ti ovo... Čitav Trpanj! Ima neku dušu.
Fala brodu, sloboda narodu
Ispisan i išaran svuda po sebi, Zoran Radostić kaže da mu je trajekt puno bolja varijanta ljeti. Iz Gata je, na Pelješac ide poslom. Svojim kamionom, pa mu je lakše i razgovarati s reporterima. Ne strepi od gazde:
– Baš smo računali i liti mi je puno bolji trajekt. Dođe 150 kuna i mogu odmorit na brodu uru vrimena, umisto da se znojin krcaton ceston po Pelješcu. Evo, iz Ploča u Komarnu na most – 30 kilometara, pa onda iz Brijeste, s mosta do Orebića još 40 kilometara. Znači, 70 kilometara, ura i dvadeset minuta. Ako nigdi ne začepi. Još ako si pun, a put loš... Ceston bi potrošija 20 litara goriva, u mene je kamion od osan tona, a to ti je zasad 260 kuna.
Zimi je druga priča. Manje polazaka, vjerojatno će biti i manji brod, pa će ljudi više na most. Jedno je ipak sigurno: nabava će kuda gazde kažu. A ne vozači.
S preglednog “Mljetova” rashlađenog mosta divota je gledati brazdu otraga i par galebova sprijeda.
– Ja sam ti početkon srpnja 2013. doveo trajekt “Jadran” u Ploče, da bi se pojačo kapacitet za prijevoz vozila i kamiona na liniji za Trpanj. Kao, dok se ne izgradi pelješki most. Mogo je povest 1200 putnika i ukrcat 140 vozila. Izgrađen 2010. u Splitu. Prije je prugu održavo “Vladimir Nazor”, upola manji – 450 putnika i 70 vozila – govori kap. Andro Stražičić, zapovjednik broda.
Nakon devet godina opet je tu. Stigao prije mjesec dana:
– Radujemo se mostu jer nam svima treba, posebno nama na jugu. Bit će to veliko olakšanje. Tek ćemo mi to spoznat. Velik problem je bio s prijevozom žive stoke, ribe i razne druge hrane. Praktički, sva dostava išla je s nama jer je preko granice teška muka i procedura. Dokumenti, deklaracije i slično. Ja vjerujem da će svi oni ubuduće na most.
Realno, kaže barba, na trajektu će ljeti biti barem 50 posto manje prometa. Ostat će dio vozila za Korčulu i zapadni dio Pelješca.
– Loša je cesta od Brijeste do Orebića. Posebno na lokaciji Kapetani, s onim oštrim krivinama. Otočani imaju i upola niže cijene na brodu. A ovisi i kako će se gorivo kretat. Onda, trajekt je i jedna atrakcija, posebno za goste. Ali će se vjerojatno dobar dio ipak sjuriti na most. I on je atraktivan, nema tu govora.
Kapetan je s Mljeta. Govori da će i Mljećani ubuduće s otoka brodom u Prapratno pokraj Stona, a onda širokom novom cestom do Brijeste pa preko mosta i eto ih začas u Metkoviću. Ili Pločama. Prije nego u Dubrovnik.
Čudo je most, mijenja perspektivu i život. Donosi slobodu, rekli bi Bikići. A mi bismo skrojili ovako: fala brodu, sloboda narodu!
