StoryEditorOCM
PelješacOKO SVIJETA I NATRAG |

NEDO LOZIĆ IZ TRPNJA Obišao sam kamionom Zemlju 220 puta, vozeći godinama od Aljaske do Meksika. Upoznao sam i Clinta Eastwooda

Piše DV/ SD
9. kolovoza 2020. - 15:52
Ako riječ Trpanj dolazi od glagola "trpjeti", onda su stanovnici ovog mjesta još u prvim njegovim počecima morali trpjeti i stoga što im priroda nije dala dovoljno meke, plodne zemlje i prostrane ravnice na kojoj bi s uspjehom mogli razviti svoj poljodjelski rad.

To možete pročitati, među ostalim, kada na internetu upišete pojam "Trpanj", pitoreskno mjesto na poluotoku Pelješcu.
I doista je tako. Plodne zemlje niotkud, gorda brda Pelješca okružila ga s južne strane, s druge Neretvanski kanal. Od ribolova se nije moglo živjeti, pa su Trpanjci, inače vrlo radišni i gostoljubivi ljudi, već zarana počeli odlaziti tražeći bolji život. Mnogi su posao našli na brodovima diljem svjetskih mora. No, bilo je i onih koji su kruh svoj tražili u drugim izazovima. Upravo ova priča govori o jednom Trpanjcu po mnogo čemu zanimljivom. I ne samo u okvirima Trpnja, Pelješca, već u okvirima Hrvatske, ali i šire.
Znači, prije godinu dana u Trpanj, ili, još bolje rečeno, rodnu Gornju Vrućicu, gotovo napušteno mjesto nekoliko kilometara od Trpnja, vratio se sedamdesetogodišnji Nedo Lozić, piše Slobodna Dalmacija.

image
Jedna od Nedovih putnih 'krstarica'
Cropix i privatni album


Vratio se iz Amerike nakon punih četrdeset godina rada, kako bi svoje umirovljeničke godine proveo na rodnom ognjištu i, kako nam kaže, svoje tijelo ostavio ondje gdje je i prvi put ugledao ovaj svijet.
Pa nećeš ti priče, mogli biste pomisliti, takvih ima na tisuće, posebno na otocima našega Jadrana: otišli ljudi i vratili se. Ljubav za rodnom grudom nadvlada svu udobnost i ljepotu nekog drugog svijeta. Ipak, kada čujete što je ovaj čovjek prošao, proživio, vidio i, konačno, što ga sada kada je materijalno situiran čeka, e to ima neku drugu dimenziju. Onaj uvod s početka ovoga teksta o Trpnju i glagolu "trpjeti" dobiva svoj puni smisao.

– Tako je, što pretrpjeh u ovih sedamdeset godina i što vidjeh, mislim da malo koji čovjek može i zamisliti – počeo nam je priču krhki Trpanjac Nedo ispred svoje kuće u Trpnju.

Nedo Lozić ispred kuće u Trpnju: S onim što nisam registrirao, došlo bi se i do deset milijuna milja.

– Tamo krajem osmog mjeseca, točnije 28. kolovoza, 1978. odlučio sam otići u Ameriku. Raditi i zaraditi za život, za starost. Krenuh u nepoznati svijet. Ostavio sam sestru, majku i oca koji je imao probleme s napadima panike. Talijani su ga za vrijeme Drugog svjetskog rata živa zakopali u grob. Sam se izvukao, ali je to ostavilo traga na njegovoj psihi. A bio je pošten čovjek, teški radnik. U Americi je bio brat moga djeda, i on je imao tragediju. Došao po sina jedinca u Hrvatsku da ne ode u partizane i ne pogine pa ga doveo u Ameriku. No, Amerikanci ga uzeli u vojsku i poginuo je u Normandiji.

Ta moja rodbina živjela je u Louisiani i bavila se uzgojem oštriga, školjki. Ja sam veliki ljubitelj mehanike i automobila, pa sam oko godinu i pol dana razvozio oštrige po Americi. No, nisam bio zadovoljan, nije to bilo ono zbog čega sam došao u Ameriku. Htio sam biti svoj gazda.

image
Od Aljaska do Meksika
Cropix i privatni album


Jedan tamošnji broker me praktički natjerao da kupim svoj prvi kamion. I tako je počeo moj put dugačak oko pet i pol milijuna milja s mojim kamionom, a to sam zbrojio samo službene ture, one koje sam uredno morao registrirati. A gdje je ono mimo toga, refužo? Prešao sam sigurno desetak milijuna milja, špartajući Sjevernom Amerikom od Aljaske i Kanade na sjeveru do Meksičkog zaljeva i Meksika na jugu – iznosi nam svoj život Nedo Lozić.

Računam, 5,5 milijuna milja je 8,8 milijuna kilometara. S tim kilometrima Nedo je mogao točno 220 puta obići zemaljsku kuglu!
U svojoj kući u Trpnju sada živi sam, a kada smo zajedno došli ispred rodne mu kamene kuće u Gornjoj Vrućici, nekoliko kilometara od Trpnja, Nedo se sasvim otvorio. Kaže nam da nikada nije razgovarao ni s kime, a posebno ne s novinarima, jer je priroda njegova posla bila takva da je, prevozeći razne terete u nekom od svojih 35 kamiona koje je imao u svojoj privatnoj tvrtki, morao stalno šutjeti.

U 90 posto slučajeva i nije znao što prevozi.

– Tako sam kupio jedan, pa drugi, treći kamion – nastavlja svoju priču Nedo. – Ture od 1900 milja, ili 3200 kilometara, od New Orleansa, gdje sam i stanovao, pa do Las Vegasa bile su tek kratke rute. Bilo je to 1980. godine. U Americi, kada ste "uredni", kada izvršavate obveze prema državi, svatko vas traži i nudi vam se napredovanje u poslu!

Vozio sam najprije meso, pa cvijeće od Floride do New Yorka. Dakako, uredno sam vodio evidenciju svake milje prijeđenog puta. I onda, ponavljam, traže vas, nude vam poslove. Tako je jedna svjetska kompanija za prijevoz mesa tražila da za njih prevozim i – tu sam počeo rasti. Ubrzo je moja tvrtka imala 35 kamiona, cestovnih krstarica. Svaka vrijedna oko 250 tisuća dolara! Vozili su ih bračni parovi, zajedno muž i žena, to je bilo puno sigurnije i isplativije. Naime, po američkim zakonima, vozač može voziti u komadu maksimalno 11 sati i nakon toga se treba mijenjati s drugim vozačem kako bi se odmorio. Onda je bilo puno lakše uskladiti ga s nekim koga poznaje i uvažava. Čak 25 parova sam imao u kamionima, u njemu su praktički stanovali. Tako sam izbjegavao visoke kazne, a kamioni su stalno bili na cesti, bez odmora.

image
Nedo Lozić
Cropix i privatni album


Ono što znam, meso koje sam prevozio bile su uglavnom smrznute tuke, purani. Krcali smo ih u planini u starim rudnicima koje su Amerikanci pretvorili u hladnjače. Tako su uštedjeli na energiji. Nakon mesa, prevozili smo i sir; tako, računajte, zadnjih 25 godina prevozio sam samo meso i sir. Svaki drugi dan po prilici 5,5 vagona u svakoj turi, pa vi izračunajte koliko je to tereta.
Ubrzo sam imao kuće na istočnoj i na zapadnoj obali Amerike, jer sam trebao imati sigurne baze gdje ću boraviti.
A ono što je zanimljivo jest da sam možda prvi Hrvat koji je radio za američku vojsku. Imao sam jedinstvenu propusnicu za ulazak u velike zračne baze u Wyomingu i Colorado Springsu. Zamislite sad koje su to velike baze, a ja ulazim tamo da i ne znam što vozim u kamionu i kakav je to teret. Ili, vožnje u velikoj bazi Area 51 u Nevadi. Dovezeš kamion na jedan plato i onda te navode pod zemlju čak 25 katova. Ulazim u neke velike sobe, a tu je na stotine uređaja u kojima je hrana. Možeš jesti što te volja, no izlaziti se ne može jer nema kvaka na vratima. I tek kada sve iskrcaju iz kamiona, zovu me da u njega sjednem. O toj bazi mnogo se pisalo diljem svijeta, da su u njoj dijelovi letjelica izvanzemaljaca. Ja to nisam vidio jer ako okreneš glavu i ne voziš gdje ti kažu, gotov si, pucaju bez upozorenja. Njihovi radnici samo privatnim avionima dolaze i odlaze na posao i ne smiju se miješati s drugim putnicima; onda vam to nešto govori. A ja iz Gornje Vrućice, Trpnja, zatekao se u toj bazi. Prvi Hrvat, lijepo nema što.

Pa onda ulazak u poznati Cape Canaveral, NASA-inu svemirsku bazu. I tu imate što za vidjeti! Ili jedna tura u Colorado Springsu: ukrcali su me u veliki transporter DC-10 zajedno s kamionom i prikolicom u Floridi, a ne znam, naravno, što sam vozio. Doveli me do baze, opet duboko pod zemlju, iskrcali teret i – ja natrag. Jednom sam imao priliku vidjeti brda piljevine. Pitam, što je to, otpaci drva, a jedan mi se nasmije i kaže da je to gorivo za rakete, kaže Nedo za Slobodnu.

image
Nedo je opet doma u Trpnju
Cropix i privatni album


Zatim, vozio sam po Aljasci po vrlo lošim prometnicama, pa po Kanadi, Meksiku, ma po cijeloj Sjevernoj Americi. Lijepo je iskustvo bilo voziti za filmske kompanije u Hollywoodu. Zamislite, upoznao sam i velikog Clinta Eastwooda! Slučajno, dok su radnici iskrcavali neke scene, otišao sam u tamošnji bar popiti piće. I tamo on – Clint. Dakako, pravi je džentlmen. Javim mu se, on meni dade ruku i zajednički popijemo viski. E, da sam onda imao pri ruci mobitel i barem snimio tu scenu nazdravljanja Trpanjca i jednog velikog glumca – govori Nedo Jozić, nakon čega se utišao, pa pogled uperio prema Gornjoj Vručici.
Sad je došlo ono vrijeme "trpljenja". Jer, 2007. godine obolio je od karcinoma, proširio se i na pluća. Prebrodio je čak sedam teških operacija i još puno kemoterapija. Još uvijek odlazi do Splita na kemoterapije. Na sva usta hvali osoblje splitske Onkologije, ističe njihov rad i odnos prema pacijentima.

Nedi su umrle dvije žene. Ipak, i unatoč tome živi, ide dalje. Planira nadograditi kuću u Trpnju, a obnoviti onu staru, rodnu u Gornjoj Vručici. Mirovinu će proživjeti na rodnom mu Pelješcu. Doći će mu u posjet njegovih troje djece i dvoje unučadi koji žive na raznim stranama svijeta, od Novog Zelanda do Amerike i Argentine.
Pa će uživati.
23. prosinac 2024 14:40