'Dobar dan. Idemo kući...' uz široki osmijeh će Amar i Biju koje zatječemo na farmi Antunović u Kuni na Pelješcu. Neće oni u svoj rodni Nepal još neko vrijeme, to su nam tek ponosno pokazali što su od hrvatskog dosad naučili. Iz te daleke planinske zemlje na Pelješac su 'potegnuli' za boljim životom, posredstvom nepalske agencije kojoj su morali izdašno platiti. Samozatajni su, tihi, engleskim barataju tek toliko da se uspijete nekako sporazumjeti.
- Moji prijatelji su došli raditi u Hrvatsku tako da sam i ja odlučio probati – kaže nam Amar Bk koji je za svoju 'obećanu zemlju' čuo putem interneta. Voli raditi oko životinja pa je sretan zbog posla. Nada se naučiti zanat jer je dosad u Nepalu radio na farmi rajčica s roditeljima. Obitelj mu živi u malenom stančiću u gradu Pokhara. Znao je zarađivati 50 eura mjesečno tako da mu višestruko veća hrvatska plaća izgleda 'američki'. Da, okušao se i u penjanju na Himalaju. Biju Thapamagar je u Nepalu ostavio suprugu i dvije kćeri. Nedostaju mu, ali svaki se dan zahvaljujući internetu čuje s njima.
S građevine na farmu
- Sve što ovdje zaradim šaljem njima za troškove škole, hrane i račune. Tamo živimo u iznajmljenoj kući, stanarina je 25 eura. Možda za pet godina rada ovdje uspijem doma kupiti nešto svoje – optimističan je Biju. Prosječna plaća u Nepalu je oko 150 do 200 eura, a za pristojan život, kaže, potrebno im je tristotinjak eura mjesečno. U Nepalu je radio na građevini, jedva je preživljavao pa je krenuo 'trbuhom za kruhom'. Još će kako je ovdje slična klima, iako je u Nepalu dosta toplije. Na farmi je 10 mjeseci, oduševljen je poslom, a svemu ga je naučio Grom. Almir Osmanović iz BiH je na farmu Antunović došao prije 10 godina. On je glavni pastir. Tek što je podigao glas bilo nam je jasno zašto ga zovu Grom, a u tom trenutku pred nas se sjatilo stotine životinja: magaraca, ovaca, koza. E to je prizor! Pelješac mu je k'o drugi dom, nema razlike. S njim su u Kuni supruga i djeca, zatražio je i hrvatsko državljanstvo jer iz ovog pelješkog mjesta ne namjerava. Za Nepalce, Grom će samo pozitivno:
- Trude se, vrijedni su. Nije to čovjek s Balkana, ali što kažeš, odrade. Svi muškarci u Nepalu znaju kuhat', od životinje samo papak bacaju sve drugo iskoriste. Samo kuhano. Pršut nema šanse. Pa vidi im zuba nema karijesa. Mali su ali pojedu oni. Biju svako malo viče 'I am hungry', pa i ja sam hungry ali treba prvo pos'o napravit – smije se Grom.
Nedostatak radne snage prisutan već dulje vrijeme, Josip Antunović vlasnik OPG-a Antunović u pelješkoj Kuni premostio je uvezenom radnom snagom. Nije bilo jednostavno, najprije preko agencije u Zagrebu poslati zahtjev za što trebate radnika da bi do njega uopće došli, pa izvaditi radnu dozvolu da bi konačno radnik i stigao. Puno papirologije, puno vremena. Tražio je pastira, ali nije ga dobio ni prvi ni drugi put, kaže nam Mesko - to mu je nadimak po kojemu ga svi poznaju.
- Malo se oni služe lažima da bi dobili vizu pa navedu da su radili na farmama ali kad dođu ovdje druga je stvar – kaže Mesko. Ovi Nepalci, uz osmijeh će, životinju nisu vidjeli ni nacrtanu. Biju se kroz ovo vrijeme obučio za rad na farmi: čisti, hrani ovce, janjce, kozline, tovare, muze krave i koze, i to jako kvalitetno radi. Za pastira nije jer je spor, za životinjom ne zna potrčati. Amar bi se pak trebao obučiti za pastira, jer Groma treba zamijeniti kad pođe kod svojih do Bosne. Ako ne bude išlo, agencija je Amaru već našla posao na Hvaru. Antunoviće će tada čekati ponovna višemjeseča procedura uz silnu papirologiju za novog radnika.
- Imaju na Tibetu pastire ali, objasnio nam je Biju, oni žive još u plemenima, nepismeni su i ne mogu doć. A nama bi trebao čovjek koji već zna čuvati stado. Nije lako čuvat ovce gdje je okolo loza, maslina. Nije to bezvezan pos'o. Čagalj po danu upada u staju. Stalno treba bit na oprezu – pojašnjava gospar Josip.
Tu nitko ne leži, svi rade
Iako su sada dobro ekipirani jer u poslu je i cijela obitelj Antunović nije jednostavno sve stizati. Tu su maslinici, vinogradi, proizvodnja povrća, tu je konoba, smještaj, proizvodnja sira, imaju oko 400 ovaca i koza, magaraca blizu stotinu, desetak krava, 40-ak svinja pa kokoši, a posebno su poznati po magarećem mlijeku. Ovdje je posla preko glave, a radne snage na knap. Pa Gromove riječi 'tu nitko ne leži, svi rade' itekako imaju smisla na ovom OPG-u.
- Ovdje naći radnika?! Pa neće niko ništa da radi, a onda ovi naši odu vani pa rade svakakve poslove. Idem po sijeno od Neretve do Zaprešića, to je nevjerojatno. U Lici nema nitko da bi ti ukrc'o kamion sijena, a to je tek uru, dvije posla – pokušava opisati apsurdnost manjka domaćih radnika. Pitamo ga za Nepalce:
- Dobre su naravi, nema u njih ljutnje. Maloga su rasta i nisu baš kako smo naučili kad treba potegnut da se potegne. Baždareni su na 30 kila, ne mogu teže podignut, ali bez daljnjega, rade k'o pčele. Ako ne znaju pokaže im se i rade. Najspecifičniji su u hrani. Nikakve prerađevine ne jedu, paštete, suhomesnato, kobasice za njih ne postoje. Neće ni probat. Uzmu janjeću jetricu ili komad mesa i oni to naprave na svoj način, ljuto s puno čilija i tih njihovih mirodija – prepričava Mesko koji je svojim djelatnicima iz Nepala osigurao stan i svakodnevno im nabavlja namirnice koje sami pripremaju jer meso ispod saća ili kruh, kod njih ne prolazi. Od mesa jedu samo piletinu i janjetinu, i to ne zaleđeno isključivo freško, u razgovor se uključuje Josipova supruga Nena, stup kuće Antunovića. Za večeru se ne jede ono što je ostalo od ručka. Ponovno kuhaju i nije im teško. A riža, to im je broj jedan.
No rise!
- Kad je Biju dolazio u Pločama su kupili 20 kila riže. Kontam to će im potrajat godinu, nije prošlo ni 20 dana on viče 'no rise'. Mjesečno njemu jednome treba 35 kila riže. Dođe im k'o nama kruh. Ali krafnu hoće, e to je kaže 'good'.
Alkohol ne piju, možda prst pive. Dobri su, radišni ali i strašno zimogrozni. Neki dan malo zahladilo, a oni na farmu došli u džemperima, prepričavaju Antunovići. Gazde im kupuju i radnu odjeću i obuću. 'Kupili mi radnu robu, plivaju u tome. Onda uzeli veličinu 'small' i to je čak veliko'.
Biju je na ugovoru tri godine, svaku godinu će trebati produljivati radnu dozvolu. Amar će ostati ako nauči posao pastira. A Grom, kaže nam Mesko, on je već član obitelji. U šali znaju reći kako je jedini pastir koji je napredovao, naučio je engleski kako bi komunicirao s radnicima na farmi. Ova vrijedna obitelj posao starta već ranom zorom. Rade, proizvode i prodaju svoju domaću, zdravu hranu. U planu im je i mini sirana i mini klaonica. Očito, trebat će im još radne snage, među ovom skladnom ekipom, gdje i životinje žive u prijateljstvu, u samom srcu Pelješca i neiskvarene prirode.