Boćate vode oko ušća Mississippija u Louisiani, najveće američke rijeke koja vodom hrani Meksički zaljev, vrlo su bogate ribom i školjkama. Tisuće naših ribara tamo je pronašlo egzistenciju uzgajajući i prodajući kamenice. Počeo je Luka Jurišić, poznat kao “Father of modern Louisiana Oyster Industry”, iz Dube na Pelješcu oko 1860. godine, i, na neki način, pripremio put svima drugima iz doline Neretve, Pelješca, Makarskog i Dubrovačkog primorja.
Jedan od njih bio je i Stanko Glamuzina – Maćo iz Rogotina, koji je na naplavnim otočićima i boćatim lagunama dubokim i do 4 metra pune 42 godine uzgajao, vadio i prodavao kamenice. Prije dolaska u Louisianu, u mjesto Empire na ušću rijeke, 80-ak kilometara udaljeno od New Orleansa, Stanko je, nakon završenog zanata tokara, nekoliko mjeseci radio u Luci Ploče, 1971. godine otišao u Njemačku, gdje je oko šest godina bio zaposlenik tvrtke Bayer u Leverkusenu, da bi u Louisianu stigao 15. ožujka 1977., kod rođaka Zdravke Franičevića.
Sjekirom po grozdovima
Stankin djed punih je 40 godina radio u rudnicima u okolici Chicaga, pa on nije imao problema s papirima za ulazak u tu zemlju. Kod Zdravke je radio godinu dana, učio i “pekao zanat”. “U to vrijeme bilo je dosta ljudi iz naših krajeva i, kada nismo radili, družili smo se. Kamenice smo uzgajali u blatu i vadili grebuljama (drođama), pa prodavali Edi Kurtiću iz Podgore, koji je bio glavni distributer i transportirao ih je diljem Amerike.
Bio je to dosta težak i zahtjevan posao, ali se moglo zaraditi”, prisjeća se Stanko, koji se nakon godinu dana odlučio osamostaliti i krenuti vlastitim putem.
“Kupio sam brod, zvao se Miss Malery, i preimenovao sam ga u Croatia. Bio je to drveni brod dugačak 23 metara i širok šest metara. Imao sam dva radnika Meksikanca, a po potrebi ih je znalo biti i više. Od države sam uzeo u koncesiju 500 acer-a (1 acer je 60X60 metara). Koncesija je koštala tri dolara po aceru. Iz državnog uzgajališta prenosio sam mlađ kamenice i bacao je u svoje uzgajalište. Tu je stajala nekoliko mjeseci prije vađenja. U vrijeme kada kod mene nije bilo puno posla, radio sam na državnom uzgajalištu. A kada je počelo vađenje kamenica, služili smo se sjekirom i posebnim rukavicama da razbijamo grozdove i odvajamo velike od malih kamenica. Nijedna nije smjela biti manja od tri incha, a veličinu su kontrolirali rendžeri. Posao je dobro išao, 1997. kupio sam još jedan brod GVS, od Gašpara Vincenta Šeputa iz Vrućice Donje na Pelješcu, a 2002., još jedan po imenu Žaba. Povremeno sam išao u Texas, na državno uzgajalište kamenica. Do tamo smo putovali brodom dva dana i dvije noći. Da, bilo je teških trenutaka, borbe s kišom, vjetrom i drugim nepogodama, ali na tome poslu moglo se zaraditi. Ljetne mjesece koristio sam za odlazak u domovinu ili za pripremu brodova za iduću sezonu”, rekao je Stanko.
Potvrdit će da su američke kamenice kao i naše, samo malo veće. Kada je došao u Ameriku jedna vreća od 50 kilograma koštala je šest dolara, a cijena joj je kasnije skočila na čak 80 dolara. Osim uzgoja kamenica, bavio se i drugim poslovima. Tako je izgradio novi drveni brod Branki Bjelišu, a plastificirao je preko deset brodova dužine 20 i više metara.
Bio je aktivan i u društvenom životu, sudjelovao je u nizu akcija koje su naši ljudi organizirali, a posebno će istaknuti izgradnju Hrvatske kuće u Belchaseu, gradiću u blizini New Orleansa. Bio je to projekt od pet milijuna dolara, u kojem su sudjelovali ribari Hrvati i njihovi prijatelji. Stanko je izabran za “bord directora” u Skupštini American-Croatian Association.
Upropastile ga Katrina i nafta
Za vrijeme obavljanja posla, prošao je niz nevolja, ali uragan Katrina, krajem kolovoza 2005. godine nanio mu nepopravljivu štetu. Brodove je uspio spasiti, ali kuća mu je potpuno uništena i u njoj brojne dragocjenosti, među njima stotine slika koje svjedoče o njegovom životnom putu u tuđini bespovratno su izgubljene. Drugi težak udarac, njega i sve druge, pogodio je 2010. godine za vrijeme naftne havarije u Meksičkom zaljevu, kada je i sam sudjelovao u čišćenju nafte iz mora. British Petroleum im je nadoknadio štetu, ali ta je ekološka katastrofa ostavila duboki trag.”Godinu dana nismo smjeli vaditi kamenice, no posljedice su bile takve da se više nikada nismo vratili na prethodno stanje.
Godine 2017., odlučio sam otići u mirovinu. Brodove i koncesiju prodao sam Tješimiru Glamuzini. Danas u dolini Neretve, u 22 vršve lovim plave rakove, za dubrovački Institut za more i priobalje i za sebe”, kaže Stanko.