Slavenka Mušan uplovila u umirovljeničke vode. Evo što je poručila svojoj generaciji

Slavenka Mušan, dugogodišnja djelatnica Centra za socijalnu skrb Ploče, otišla je u zasluženu mirovinu. Prije nešto više od godine dana, razgovarali smo s njom o poslu koji obavlja. Evo što je, među ostalim, rekla:

„Bilo je lijepih dana, uspješnih, dobro odrađenih poslova i postupaka. Ali bilo je i vrlo teških, mučnih situacija. Učinilo se puno, a učinak ni iz daleka očekivani, kako za korisnika tako i za mene. Naravno, krivnja je uvijek na stručnjaku – takav je sustav i općenito pogled na našu struku i na naš posao. Međutim, niti jedan dan u mome, ne tako kratkom profesionalnom životu, nisam pomislila da sam pogriješila izborom svoga poziva. Da, ovo je poziv kojega živim i kojega sam nastojala uvijek raditi empatijom i profesionalnošću. Posao socijalnog radnika meni je uljepšao život, činio me sretnom, ispunjenom, bio je i jeste još uvijek radost svakodnevnice“.

Nakon odlaska u mirovinu, poslala je poruku svojoj generaciji:

„Generacijo moja, prošlo je 55 sati  od kako sam u novoj dimenziji. Moj alarm zvoni, a ja nigdje ne žurim. Probudim se, zaustavim zvonjavu, ali ne znam jesam li  sretna sto ne moram iz toplog kreveta i žurno odraditi sav jutarnji protokol ili ritual, sjesti u auto i do druge jutarnje kave u okruženje u kojem provedoh 43, 4 godine.  Nešto mi fali, ali  djelić moje lijenosti me potiče  da  mužu dam konstruktivan prijedlog  o kavi u krevetu i gledanju reprize, bog te pita kojeg serijala.  Pitam o vremenu, kao da je važno kiši li, ili svjetlost neba nagovještava sunčan dan, koji me uvijek raduje i daje ideje o nekim pothvatima izvan kuće.   Eto Generacijo moja, otpremila sam se u mirovinu, ili po mojim planovima NE mirovinu. Znam da je i dio vas ćec uplovio u tu važnu instituciju (jer... valja ju doživjeti), a valjda još poneko i radi, oni malo mladi, čiliji, radoholici. Stoga, palac gore za te drage kolege, a ove druge  izvješćujem da sam stigla u Vas klub 65+“.